Dijeta i mi
Dijeta i mi je forum podrske u toku dijete. Fokusirali smo na zdravu ishranu i zdrav zivot, a protiv smo brzih i crash dijeta koje nose vise stete nego koristi. Ukoliko zelite da nam se pridruzite - mozete se registrirati. Clanovi imaju pristup nekim delovima foruma kojeg kao gosti ne mogu da vide

Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 3 od 3]

31 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 7:17 am

lil


Admin
Admin
Endivija

Endivija pripada rodu salata ali ona je u stvari oplemenjeni oblik cikorije. Kod nas se endivija javlja kao ˝zimska˝ salata jer joj je ponuda najveća zimi, kada su u deficitu salate glavatica (ledenke i puterice).

Energetskom vrijednošću znatno nadmašuje salatu. Sadrži gorke tvari koje pospješuju probavu, a kako sadrži i inulin, ima posebnu vrijednost u prehrani diabetičara. Važan je izvor vitamina C, karotena, kalcija, fosfora i željeza.

Endivija se smatra vrstom zelene salate, a prepoznaje se po “krecavom” lišću. Ona, doduše, pripada istoj porodici kao i obična zelena salata, ali je ipak u pitanju oplemenjeni oblik cikorije i ispravnije ju je smatrati cikorijom nego salatom. Predak im je isti: divlja samonikla cikorija koja i danas raste na obalama Sredozemlja, a poreklom je iz Indije. Poznavali su je još stari Egipćani, Grci i Rimljani, koji su je veoma cenili i poštovali, te joj pripisivali lekovita svojstva. Kod nas je, međutim, endivija, posebno kao povrće, malo poznata. Iako može donekle zameniti salatu glavaticu naročito zimi kad ove ređe ima na tezgama,(mada je mnogo tvrđa i žilavija, a po ukusu gorča), endivija je ipak povrće, i to povrće vrlo visokog kvaliteta, sa znatno većim mogućnostima primene u kulinarstvu nego salata.
U Zapadnoj Evropi, posebno u Francuskoj i Velikoj Britaniji, endiviji se poklanja mnogo više pažnje nego kod nas, pa se i u uzgoju otišlo mnogo dalje. Poznata su dva glavna tipa: bataviljski tip (eskariol), sa širokim i ravnim lišćem, te mahovinasta, tamnolisna endivija s vrlo kovrdžavim i nazubljenim lišćem. Obe vrste imaju zajedničku karakteristiku da po razvijanju listova oblikuju glavicu. I kod nas su uglavnom poznate obe vrste, mada se eskariol više uzgaja, jer bolje zamenjuje salatu, mekši je i nije tako gorak kao kovrdžava endivija.
I lišće endivije može da se etiolira (uveže pri vrhu, da bi ono unutrašnje ostalo belo, ujedno i mekše). Zeleno lišće je jestivo samo dok je mlado, ali zato mnogo bogatije mineralnim sastojcima i vitaminima nego izbeljeno lišće i mnogo je hraniljivije. Kao ilustraciju, navešćemo da u zelenim listovima endivije ima 17 mg% vitamina C, dok ga u etioliranom ima svega 9 mg%. Endivija je uopšte po mineralnom i vitaminskom sastavu siromašnija od obične zelene salate, posebno kad se upoređuju unutrašnji izbeljeni listovi. Ipak, sadrži folate i gvožđe i druge materije neophodne organizmu, kao i sve vrste zelene salate. Međutim, energetska vrednost endivije mnogo je veća nego salate, jer je bogatija proteinima i šećerom, suvom materijom i polisaharidima, koji su neophodni za probavni sistem.
Gorke materije koje sadrži mlečni sok endivije veoma su korisne i potrebne organizmu jer poboljšava apetit, podstiču izlučivanje mokraće, a mnogi ljubitelji povrća posebno cene upravo taj nagorak ukus. Pa i onda kad se endivija priprema sirova, kao salata, može se oplemeniti tako što će se, isečena, više puta isprati u hladnoj vodi i na taj način u velikoj meri ublažiti gorčina. Ako se endivija pomeša s blažim ili slatkastim povrćem, kao što su krompir ili cvekla, tvrdo kuvanim jajetom, prelivima kao što su vinegret ili limunov, ili čak s voćem (narandže, mandarine, jabuke) i ako se pospe začinskim travama (bosiljak, mirođija, miloduh, peršun, vlasac), prihvatiće je s oduševljenjem i oni koji je zbog oporosti ne smatraju dovoljno profinjenom.
Poreklom je iz Indije, a pripada rodu salata, ali je žilavija od klasične zelene salate . Kod nas je poznata kao zimska salata. Može da se kuva, dinsta i peče. Sadrži gorke supstance (koje se ublažuju pranjem kad je već iseckana). Ubrzava izlučivanje toksina iz organizma i pospešuje probavu. U endivji ima karotena, kalcijuma, fosfora, gvožđa i dosta vitamina C ; Sardži insulin koji je jako važan u ishrani dijabetičara.

izvor

http://www.dijetalno.net

32 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 7:22 am

lil


Admin
Admin
Rabarbara

100gr/12 kcal ; P - 1%; UH - 2%; masti - 0%


Rabarbara je manje poznato višegodišnje povrće, koje se uzgaja zbog mesnatih sočnih listova s dugim, debelim, ljubičastim, zelenim ili ružičastim lisnim drškama. Lišće se koristi kao varivo, poput spanaća, a od svežih oguljenih lisnih drški pravi se salata (dovoljno je preliti ih sokom od limuna i začiniti po želji). Služe i za različita jela: čorbe, variva (propržene na maslacu ili ulju i prelivene limunovim sokom ili tartar-sosom), kao i sokove (iscediti pa piti svež, s medom, ili prokuvan, takođe s medom ili šećerom), kompote, slatko.
Ovo povrće bogato je vitaminom C i provitaminima A i ekpinom, a energetska vrednost mu je mala. Ipak, dodaćemo i da ima izrazito kiselu reakciju u organizmu, koja može izazvati pomanjkanje kalcijuma, pa je ne treba uzimati u velikim količinama. Treba je kombinovati s baznim ili neutralnim namirnicama, poput (presnog) povrća – zelenog lisnatog, luka, krompira, pitomog kestena, pšeničnih mekinja i klica…
Kao što smo rekli, rabarbara može da se koristi na razne načine, pa predlažemo neke od njih.

*************************************************************
Već je moguće kupiti dugačke i debele strukove rabarbare. Listovi ovog povrća su otrovni, ali stabljka sadrži puno vitamiba B3 i B5, folnu kiselinu, kao i magnezijum, mangan, gvožđe i fosfor. Ono što je takođe čini važnom su limunska i jabučna kiselina, tanini, pektin i blage supstance koji pomažu u probavi (antrahinoni). Bečki stručnjak prof Hademar Bankhofer objašnjava da ona detoksinira organizam i smiruje nerve, te da osobe koje je redovno konzumiraju nemaju problema sa probavom. Zato je rabarbaru idealno jesti posle obroka sa mesom.

Pored toga, ova biljka pomaže u jačanju nerava, poboljšava raspoloženje i deluje na vitalnost organizma. Takođe, pomaže da kosa ne osedi prerano. Ipak, ovo povrće traži i oprez. Bogato je oksalnim kiselinama koje podstiču stvaranje kamena u bubregu, pojačavaju reumu i bolove kod gihta. Zato se preporučuje samo jednom nedeljno, oljuštena i nikada sirova. Prof Bankhofer preporučuje da stabljike rabarbare sito isečete, ubacite u ključalu vodu i posle kuvanja tu vodu treba baciti. Rabarbara se može kombinovati sa jelima koja sadrže mleko (puding, sutlijaš…), a može se jesti i kao kompot ili u voćnoj salati

izvor

http://www.dijetalno.net

33 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 7:26 am

lil


Admin
Admin
Artičoka

100gr/17 kcal ; P - 1.7%; UH - 2.3%; masti - 0.2%


Articoke se smatraju pravim delikatesom, a dijetne su i bogate vitaminima i mineralima.
Njen se cvet vec duze od 2000 godina poslužuje na stolovima kao pravi delikates, stoga s pravom nosi titulu najplemenitijeg povrca. Articoka potice sa obala Sredozemlja, prvi su je uzgajali još stari Egipcani, potom Grci i Rimljani. Od svog antickog originala ni današnje se nisu mnogo udaljile, jedino što su uzgojene i vrste bez karakteristicnih bodlji.
Cvet se nalazi na vrhu zelene stabljike s lišcem, no listovi i koren nikad se nisu koristili za jelo.
Articoka ima malu energetski vrednost (od 39 do 51 kalorije) i skoro zanemarljive kolicine masnoce i belancevina, no zato je izrazito bogata mineralima (mangan, kalijum, fosfor, kalcijum, natrijum, sumpor i magnezijum), i vitaminima (provitamin A, vitamini grupe B i C), a za njen pomalo gorak i trpak ukus zaslužna je taninska kiselina.

Lekovita svojstva:
Regulise holesterol u krvi, podstice sagorevanje masnoca, poboljšava varenje i rasterecuje jetru, zaduženu za procišcavanje krvi.
Podstice rad bubrega, suzbija crevne infekcije i smanjuje kolicinu uree u krvi. Korisna je i dijabeticarima jer je siromašna šecerima.
Ipak, moraju je izbegavati dojilje jer nepovoljno utice na lucenje mleka, kao i osobe s osetljivim želucem i oštecenjima jetre ili bubrega.

Kako je izabrati:
Treba voditi racuna o tome da se ovojni listici lako otkidaju, da peteljka ima prirodnu sivo-zelenu boju i da nije posuta mrljama.

Povijest

Ime artičoka najvjerojatnije potječe od arapske riječi al-qarshuf. Španjolci je zovu alcachofa, Taljani carciofo, a Francuzi artichaut.

Povjesničari se slažu u jednom: pradomovina artičoka je neka od zemalja Mediterana, vjerojatno Sicilija ili područje oko Tunisa, u Antici znano kao Kartaga.

Artičoke su iz Sicilije, oko 1466. dospijele do Nape, a potom i do Firence. Do godine kada je rođena Catherina Medici, 1519., u njenoj voljenoj Toskani, artičoke su već uzgajane gotovo 50 godina. Vjeruje se da je upravo ona Francusku upoznala s ovim povrćem, i to nakon što se u dobi s 14 godina udala za francuskog kralja Henry-a II.

Catherina se suprostavljala običajima koji su ženama branili da jedu povrće afrodizijačkih svojstava. U artičokama je uživala otvoreno, i u velikim količinama.

Od 16. do 20. stoljeća, Francuzi su artičoke uzgajali čak i u Parizu, te im dodijelili epitet vrhunske delicije. Kao i ostalo „neuobičajeno“ povrće, artičoke su bile izuzetno skupe, i u njima su mogli uživati samo oni najbogatiji. „Kraljevski“ status u Francuskoj artičoke su izgubile onoga trenutka kada su ih na veliko počeli uzgajati seljaci u Italiji i Grčkoj.

Tijekom 19. stoljeća, Kaliforniju su Španjolci, a Louisianu Francuzi upoznali sa artičokama. Čak i danas, u New Orleansu, u kojem su se nastanili mnogi Francuzi, artičoke su sastavni dio ponude mnogih restorana.

U Kaliforniji artičoke doživljavaju renesanu početkom 20. stoljeća zahvaljujući talijanskim imigrantima.

Danas su najveći svjetski proizvođači artičoka Francuska, Italija i španjolska, dok Kalifornija pokriva gotovo 100% potreba američkog tržišta.

Artičoka u različitim kulturama

Talijani vole puniti artičoke različitim mješavinama začina ili pržiti narezana srca artičoke u maslinovom ulju.

U nekim zemljama stabljika se odbacuje dok se u drugima jede s užitkom. Ponekad su stabljike vrlo jestive, nježne i pune okusa, no kada se artičoke stare i prezrele, stabljike su gorke, neukusne i pune drvenastih vlakana.

Taljani uzgajaju nekoliko vrsta artičoka, a posebice uživaju u vrlo malima, koje se konzumiraju čitave. Četiri su osnovne vrste: Catanese, Romanesco, Spinoso Sardo i Violetto di Toscana. Završeci listova nekih od navedenih kultivara roze su ili ružičaste boje. Neke ružičaste vrste mogu se, ukoliko su vrlo mlade, jesti i svježe.

U New Orleansu, francuski kuhari artičoke pune plodovima mora, začinjenim krušnim mrvicama pomiješanima sa lukom, češnjakom, Romano sirom i svježom koricom limuna. Još jedan od francuskih „izuma“ uključuje serviranje listova artičoke oko zdjele napunjene umakom od kamenica.



Folklor i neuobičajen fenomen

Europsko plemstvo s entuzijazmom je uživalo u artičokama jer su vjerovali da posjeduje afrodizijačka svojstva, a otkriveno je da je u njima posebno uživao Henry VIII. Vjerovanje da artičoke imaju afrodizijačka svojstva posebno je bilo uvriježeno u Srednjem vijeku.

Artičoke sadrže fitokemikaliju, cinarin, koja ima snažan utjecaj na okus, stoga osobe koje uživaju u atričokama, najčešće istovremeno ne uživaju i u vinu, jer im je kombinacija ovih dvaju okusa nespojiva. Dva testiranja okusa, jedno iz 1934. i drugo iz 1972., potvrdila su ovaj fenomen. Naime većina degustatora potvrdila su da se nakon konzumacije artičoka, sladak okus zadržava kroz određen period. Degustatori su otkrili i da sve što se jede neposredno nakon artičoka ima slatkast okus.

Ovo otkriće posebno dobro je iskoristio vinar iz Italije te započeo proizvodnju Cynara, aperitiva na bazi artičoke vjerujući da će nakon njegove konzumacije, hrana biti ukusnija. Slatka (za)misao!

Nutritivna svojstva artičoke

Artičoke se smatraju ‘praktičnim pakiranjima’ vitamina, minerala i fitokemikalija. Ovaj plod jedinstvenog oblika vrijedan je izvor dviju fitokemikalija - cinarina i silimarina - s brojnim pozitivnim učincima na zdravlje čovjeka.

Još su naši drevni preci smatrali artičoku snažnim stimulatorom apetita. Znanstvena istraživanja dokazala su da cinarin doista stimulira okusne pupoljke na jeziku. Također, fitokemikalija cinarin odgovorna je za sladak okus bilo koje hrane koja se konzumira odmah nakon artičoka.

Artičoka je iznimno bogat izvor vlakana. Jedan plod srednje veličine osigurava čak 6 grama vlakana. Osobama koje paze na energetski unos ili su na redukcijskoj dijeti posebno je preporučljiva jer je niskokalorična, sadrži tek 60 kcal u 130 g.

Sadrži značajan udio proteina, sasvim je bez masnoća, a sadrži brojne vitamine i minerale, uključujući vitamin A, vitamine B3, B6, C i folnu kiselinu te magnezij, krom, mangan, kalij, fosfor, željezo i kalcij.

Ljekovita svojstva artičoke

Ljekovitost artičoke poznataje već stoljećima, a smatra se da potječe od gorkih tvari u lišću i korijenu, koje imaju posebnu aromu i potiču brže protjecanje žuči.

U spisima tradicionalne medicine govorise da čaj lišća artičoke vraća tek, pomaže pri probavi masti, stimulira mokrenje, liječi jetru i žučni mjehur, odstranjuje iz krvi mokraćnu kiselinu (ureu), otrovni produkt poremećene izmjene tvari u tijelu, liječi žuticu, kongestiju i cirozu jetre.

Klinička istraživanja provedena u posljednjih nekoliko desetljeća dokazala su neke od drevnih pretpostavki. Primjerice, dokazano je kako artičoka snižavarazinuLDL-aililošegkolesterola, posjeduje diuretičkiučinakipovoljnodjelujenajetru.

Artičoka je povrće koja spada u porodicu glavočika, zajedno s ljekovitim biljem sikavicom i čičkom. Zajedničko svojstvo im je visok udio tvari silimarina i inulina koje imaju zaštitan učinak na jetru. Redovito konzumiranje artičoke stimulira funkciju jetre i smanjuje razinu masnoća i kolesterola u krvi, a ovaj učinak može se zahvaliti visokom udjelu tvari cinarina.

Cinarin i kafeinska kiselina, tvari kojima je bogata artičoka, u pokusima na životinjama pokazali su se kao učinkoviti hepatoprotektivni spojevi. Inulin, neprobaljivi ugljikohidrat, ima blago laksativno djelovanje, te pomaže kod konstipacije. Zdravlje jetre ovisno je o redovitom pražnjenju crijeva, a u razdobljima zatvora veće je opterećenje jetre. Inulin je ujedno i hrana za «dobre» bakterije u debelom crijevu, te potičući njihov rast i aktivnost potiskuje rast patogenih bakterija u debelom crijevu. Na taj način smanjuje se razina toksina koji dospijevaju u jetru, a održava se i zdravlje čitavog organizma.

izvor

http://www.dijetalno.net

34 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 7:31 am

lil


Admin
Admin
Boranija

zelena 100gr/18 kcal ; P - 2.1%; UH - 2.4%; masti - 0.1%
zuta 100gr/28 kcal ; P - 2%; UH - 5%; masti - 0%


oranija je bogata mineralima, pre svega kalijumom (200 mg), kalcijumom (40 mg), magnezijumom (20 mg), gvožđem (0,9 mg), selenom, cinkom, fluorom i sl.; zasićuje zbog visokog sadržaja biljnih vlakana (2 mg), glicida (4 g) i belančevina (2 g); obiluje betakarotinom (350 mcg) i vitaminima C (15 mg), E (0,2 mg) i B6 (0,3 mg). Skuvajte je „al dente“ da biste sačuvali vitamine, kalcijum i kalijum.

***************************************************************
Ovo povrće jača srce, uspostavlja ravnotežu leukocita u krvi, poboljšava probavu i podstiče izlučivanje otrova iz organizma

Valja odmah istaći da boranija, u obliku u kakvom je obično koristimo kao namirnicu i kakvu nabavljamo na pijacama, pripada istoj botaničkoj vrsti kao i pasulj, tj. osušeni plod, zrno, dozrele boranije. Ili obrnuto, boranija je, zapravo, oblik pasulja koji se u ishrani upotrebljava kao mlada nedozrela mahuna.
Mnoštvo je sorti koje se međusobno uočljivo razlikuju, po obliku, veličini i boji. Po obliku mogu biti uske i okrugle, kao olovka, ili široke i pljosnate, a po veličini od sasvim kratkih do dugačkih i do 25 centimetara. Boja im varira od izrazito zelene do bledožućkaste, a neke vrste su ljubičasto-pegave. Budući da se za jelo upotrebljavaju sasvim mlade mahune, u kojima se zrno budućeg pasulja još nije razvilo, prednost imaju sočne i mesnate sorte, sa sitnim i nerazvijenim zrnom.
Energetska vrednost boranije, za razliku od pasulja, veoma je mala: 100 grama sadrži 174 kJ ili 42 kcal. Od osnovnih hranljivih sastojaka ima 7,6 grama ugljenih hidrata, 2,2 grama belančevina i 0,2 grama masti. Međutim, u suvom zrnu pasulja tih sastojaka ima deset puta više.

Salata iz Nice

Potrebno je: pet kuvanih krompira isečenih na kocke, pola kilograma isečene i skuvane boranije, tri paradajza isečena na osmine, dve trećine šolje ulja (najbolje maslinovog), trećina šolje vinskog sirćeta, dva češnja belog luka, dve kašičice senfa, kašika seckanog peršuna, manja glavica iseckanog luka, malo bibera, jedan isečeni krastavac, jedan iseckani crveni luk, tvrdo kuvano jaje, glavica zelene salate, konzerva tunjevine (oceđena od ulja), 12 prepolovljenih crnih maslina.
Izmešati ulje, sirće, beli luk i začine. Preliti preko krompira, boranije i paradajza i ostaviti da odstoji jedan sat. Poslagati naizmenično na tanjir listove zelene salate, povrće i jaja, odgore staviti tunjevinu, ukrasiti maslinama i preliti ostatkom “dresinga”.


Od mineralnih sastojaka u boraniji ima najviše kalcijuma (52 mg%), fosfora (45 mg%) i gvožđa (0,7 mg%), a sadrži i nešto ostalih mikroelemenata, kao što su magnezijum, mangan, nikal, i kobalt.
Ni vitaminski sastav mlade boranije ne treba potcenjivati, jer sadrži pre svega karotin (provitamin A), vitamine grupe B, te vitamine C i E.
Hranljivi sastojci boranije imaju takođe određena lekovita svojstva. Tu pre svega treba istaći arginin, supstancu iz grupe glukokina, čije je delovanje slično delovanju insulina. Zbog toga bi u dijabetičarske dijete trebalo obavezno uključiti boraniju, kao glavno jelo, tim više što se glukokinin kuvanjem ne uništava. Neki autori smatraju da bi dijabetičari morali pojesti sedam kilograma boranije nedeljno.
Inzotol, supstanca koje u boraniji ima 0,7 do 0,8 odsto, jača srce i reguliše metabolizam kalcijuma u organizmu. Primećeno je da kod mnogih bolesnika koji su uzimali antibiotike dolazi do poremećaja u krvnoj slici, odnosno do smanjenja broja belih krvnih zrnaca. A ustanovljeno je takođe da određena supstanca u mladoj boraniji efikasno uspostavlja ravnotežu leukocita u krvi.
Boranija sadrži mnogo celuloze pa poboljšava probavu. Ali bolesnicima koji boluju od crevnih bolesti treba je davati vrlo oprezno, ili potpuno izostaviti.
Navedimo još i to da mlade mahune boranije deluju i kao odlični diuretik, rastvaraju mokraćnu kiselinu i podstiču izlučivanje otrovnih materija iz organizma.

blic.co.yu

http://www.dijetalno.net

35 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 7:41 am

lil


Admin
Admin
Komorač

Latinski naziv: Foeniculum vulgare Mill.
Engleski naziv: fennel
Regionalni naziv: koromač, morač, slatki kopar, janež, slatki aniš

Opis i porijeklo

Komorač je otporna samonikla divlja ili uzgojena dvogodišnja biljka s odebljalim korijenom, iz kojeg u prvoj godini izrastu listovi, a u drugoj godini i do 2 metra visoka stabljika s listovima i cvjetovima. Stabljika je okrugla, modro-zelene boje i u gornjem dijelu razgranjena, a listovi su sastavljeni od mnoštva sitnih listića. Komorač pripada porodici štitarki, jer su žuti cvjetovi skupljeni u štitaste cvatove. U svakom plodu ima stotinjak sjemenki bogatih eteričnim uljima. Sjemenke su male, aromatične, plosnate i ovalne, sa žutim žlijebom, a se koriste kao začin.

Ova biljka potječe iz Sredozemlja i najviše joj odgovara topla, ali ne prevruća klima. Uzgaja se u Grčkoj, Turskoj, Italiji, južnoj Francuskoj i u sjevernoafričkim zemljama. U Hrvatskoj raste po kamenjarima Primorja i Dalmacije.

U antici i u azijskom prostoru komorač je bio cijenjen zbog svog okusa sličnog anisu, kao i zbog ljekovitih svojstava. Rimljani su uživali jesti njegove listove, korijenje i sjemenke u salatama i kruhu. U srednjem vijeku koristili su ga za rastjerivanje kukaca. Vjerovalo se da plaši vještice, pa su ga za Ivanjske noći vješali na ulazna vrata. Često su ga stavljali u ključanice da nikakvo zlo noću ne uđe u kuću. Srodne vrste komoraču su anis, celer i kim

Energetska i nutritivna vrijednost

nergetska vrijednost 100 g svježeg korijena komorača iznosi
31 kcal / 130 kJ. Od toga 1,2% čine proteini, 0,2 % masti i 7,3% ugljikohidrati. Sadrži 3,1 g dijetalnih vlakana, kao i još dvanaest važnih elemenata u tragovima i četrnaest aminokiselina u idealnom sastavu.

Od minerala izvrstan je izvor kalija (414 mg), dobar je izvor mangana (0,2 mg, što čini 10% RDA), a od vitamina izvrstan je izvor
vitamina C (12 mg, što čini 20% RDA).

Energetska vrijednost sjemena komorača iznosi 345 kcal / 1443 kJ. Od toga je 16% proteina, 15% masti, 52% ugljikohidrata, a bogat je dijetalnim vlaknima (40 mg) i fitosterolima (66 mg).

Od minerala izvrstan je izvor mangana (6,5 mg, što čini 310% RDA), željeza (18,5 mg, što čini 130% RDA), magnezija (385 mg, što čini 130% RDA), kalcija (1 200 mg, što čini 120% RDA), bakra (1,1 mg, što čini 120% RDA), fosfora (487 mg, što čini 61% RDA) i
cinka (3,7 mg, što čini 37% RDA).

Od vitamina izvrstan je izvor vitamina C (21 mg, što čini 35% RDA) i vitamina B kompleksa: niacina (6 mg, što čini 38% RDA), tiamina (0,4 mg, što čini 34% RDA), piridoksina (0,5 mg, što čini 28% RDA) i riboflavina (0,4 mg, što čini 27% RDA).

DOBAR IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 10 posto dnevnih potreba RDA
ODLIČAN IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 20 posto dnevnih potreba RDA
RDA - Recommended Dietary Allowances (preporučene dnevne količine)

Ljekovitost

Komorač je jedna od najstarijih poznatih ljekovitih biljaka koju su koristili stari Egipćani, Rimljani i Grci, a kod nas su ga, kao prirodni lijek kod probavnih tegoba i prehlada, proslavili benediktinc

U ukupnom kvalitetnom nutritivnom sadržaju osobito se ističu flavonoidi rutini i kvercitin, te raznovrsni kempferol glikozidi, koji imaju snažno antioksidativno djelovanje. Vrlo zanimljiv je i anetehol, sastavni dio hlapljivih komponenti eteričnog ulja. Istraživanja su pokazala da smanjuje upale i pomaže u sprječavanju razvoja raka. Eksperimentima na životinjama utvrđeno je da eterično ulje ima sposobnost zaštite jetre od štetnog toksičnog djelovanja.

Komorač je dobar izvor vitamina C, koji je također snažan antioksidans i ima sposobnost neutralizacije štetnog djelovanja slobodnih radikala u vodenim otopinama u tijelu, koji mogu uzrokovati boli u zglobovima i rezultirati osteoartritisom i reumatoidnim artritisom.

Odličan je izvor dijetetskih vlakana koja pomažu u pravilnoj funkciji crijeva, i na taj način sudjeluje u sprječavanju razvoja raka debelog crijeva. Vlaknaste tvari vežu na sebe otrovne i masne tvari u crijevima, odstranjujući tako otrove iz tijela te smanjujući razinu kolesterola i masnoće u krvi. Dijetetska vlakna održavaju zdravlje srca jer vežu žučne soli u debelom crijevu i izlučuju ih iz tijela. Za ponovnu proizvodnju žučnih soli troši se kolesterol, čime se smanjuje njegova količina u krvi i rizik od njegovog štetnog djelovanja. Vlakna povećavaju osjetljivost inzulina i tako sprječavaju razvoj dijabetesa tipa 2. Imaju visoki kapacitet vezanja vode, bubre i usporavaju probavu, što daje osjećaj sitosti. Iz tog se razloga hrana bogata dijetetskim vlaknima preporuča tijekom redukcijskih dijeta.

Komorač je izvrstan izvor kalija, koji pomaže kod snižavanja visokog tlaka, jednog od rizičnih faktora koji mogu utjecati na srčani ili moždani udar.

U pučkoj medicini ljekovitim dijelovima biljke smatraju se korijen, koji se skuplja od polovine ožujka do kraja travnja, i nadzemni dio biljke, lišće, koje se može skidati tijekom cijelog ljeta.

Sjemenke i korijen komorača sastavni su dijelovi čajeva za čišćenje organizma, što se pripisuje eteričnom ulju koje suzbija nadutost, smiruje grčeve želuca i crijeva i djeluje protiv vrenja. Čisto eterično ulje dobiva se destilacijom iz sjemenki, a preporuča se uzimanje sa šećerom ili u vodi za liječenje bolova u grlu i promuklosti. Također se preporučuje i za vanjsku primjenu, kao sastavni dio antireumatskih sredstava za masažu.

Komorač pojačava rad stanica, jača imunitet, zaustavlja razmnožavanje mikroorganizama, pospješuje izlučivanje mlijeka, utječe na živčani sustav i dobro raspoloženje, odstranjuje sluz kod kašlja i hunjavice, djeluje lagano smirujuće i opuštajuće. Zbog visokog sadržaja beta-karotena, može se preventivno koristiti kao djelotvorno sredstvo protiv raka. Više od dva puta tjedno komorač ne bi smjele konzumirati osobe koje su sklone proljevu.

Prije se koristio kuhan u vinu kod bolesti bubrega i mjehura, za izlučivanje kamenca, a smatralo se da je dobar za jetru, slezenu i kod bolesti grušanja krvi. Vino se preporučalo piti i za proširene vene, a usitnjeno sjeme komorača, pomiješano s toplim mlijekom, davalo se djeci koja se nisu hranila majčinim mlijekom.

Od sjemenki komorača dobiva se eterično ulje, a iz plodova se radi ljekoviti čaj za želudac i crijeva, koji uz to djeluje i lagano umirujuće, pa je idealan za djecu.

Pravi ljekoviti koktel možete pripremiti tako da svježi komorač začinite maslinovim uljem i ovu ukusnu i mirisnu salatu pojedete kao predjelo.

Kupovanje i čuvanje

Bijela ili blijedozelena i čvrsta lukovica, sa suptilnim mirisom na anis, bez znakova oštećenja i truljenja, znak je dobre kvalitete komorača. Stabljike koje se nadovezuju na lukovicu trebaju biti ravne i bliske jedne drugoj, a listovi svježi i zeleni. Prilikom kupnje birajte manje lukovice koje su čvršće i manje vlaknate. Izbjegavajte komorač koji ima cvjetove na stabljikama jer je to znak da je prezreo.

Komorač čuvajte u odjeljku hladnjaka za povrće do četiri dana, iako ga je najbolje pripremiti istoga dana nakon kupnje jer stajanjem gubi na aromi. Nakon blanširanja komorač se može zamrznuti, no ovim postupcima on dosta gubi na svojoj aromi.

Osušene sjemenke komorača čuvajte u čvrsto zatvorenoj posudi na hladnom i suhom mjestu do šest mjeseci. Čuvanje u hladnjaku produžit će njihovu trajnost.

Priprema jela s komoračem

vi dijelovi komorača, lukovica, stabljike i listovi, upotrebljavaju se u pripremi jela. Nožem odrežite stabljike i dno lukovice, a maknite i vanjske listove lukovice. Kratko isperite pod tekućom vodom, a zatim komorač narežite prema potrebi. Nožem lukovicu prepolovite i režite je po dužini na kriške za pirjanje ili na tanke ploške u obliku polumjeseca za salate. Svaku polovicu možete narezati i na kockice. Stabljike koristite u pripremi temeljaca, dok listovi daju osobitu aromu ribi pečenoj u foliji, a mogu se iskoristiti i za ukrašavanje jela.

Najbolje od komorača dobit ćete poslužite li ga svježeg. Vrlo su zanimljive kombinacije komorača s povrćem i voćem u raznim miješanim i složenim salatama. Evo nekoliko zanimljivih kombinacija salata s komoračem, koje vrijedi kušati: s avokadom i narančama, artičokama i parmezanom, s jabukama, rikulom, mandarinama i narom, s pršutom i kruškama, pečenom piletinom, radičem, lukom, pinjolima i svježim smokvama.

Umjesto zelene salate ili rajčice u omiljeni sendvič možete staviti svježe narezani komorač ili ga prelijte s jogurtom s dodatkom svježe narezane metvice.

Za toplo predjelo ili mali obrok možete u francuskom stilu pripremiti omlet s komoračem, rajčicom i maslinama ili quiche s nadjevom od poriluka i komorača s dodatkom parmezana i sjemenki maka. Oba jela poslužite uz zelenu salatu. U istoj grupi toplih predjela za talijansku kuhinju to su tjestenina i rižoto. Bijeli umak za tjesteninu možete pripremiti s komoračem, lukom i pancetom u vrhnju, a crveni umak možete pripremiti na bazi rajčica, luka, komorača, crvene paprike i inćuna. Izvrstan rižoto dobit ćete kombinacijom komorača i repova račića.

Od lukovice komorača možete pripremiti krem juhu, a ostale pire ili krem juhe od komorača možete pripremiti u kombinaciji s mrkvom, špinatom, rajčicom ili patlidžanom. Stabljike komorača koristite za pripremu bistrih juha, povrtnih složenaca ili variva.

Komorač možete pirjati s drugim povrćem, peći uz dodatak maslinova ulja, začina i krušnih mrvica ili gratinirati.

S komoračem možete pripremati i mesna jela od piletine, svinjetine i teletine. Ujedno za perad, poput piletine i puretine, možete pripremiti zanimljive nadjeve. Za piletinu nadjev od kuhanog komorača, češnjaka, timijana, ružmarina i mažurana, a za puretinu nadjev od pirjanog komorača, pršuta, pinjola, peršina, mažurana i limunove korice.

Ova namirnica izvrsno se slaže s dimljenim lososom i školjkama. Pirjani komorač možete pripremiti sa sipom, u kombinaciji s pirjanim paprikama uz pečene odreske tune ili s kuhanom rižom, paprikama i pinjolima kao dio nadjeva za pastrve.

Svježe listove komorača možete koristiti za pripremu umaka na bazi majoneze, salatnih preljeva i nadjeva, dok sjemenke komorača koristite kod pripreme kruha, slanih kolača i mesnih jela.

Od komorača se u Makedoniji i Grčkoj rade tipična nacionalna žestoka alkoholna pića, a i u našim se krajevima često dodaje u travaricu.

Pravi ljekoviti koktel možete pripremiti tako da svježi komorač začinite maslinovim uljem, pa ovu ukusnu i mirisnu salatu pojedete kao predjelo.

S kojim se začinima dobro slaže komorač?

S peršinom, origanom, kaduljom, majčinom dušicom i ljutim papričicama.

Komorač, svježi
Energetska i nutritivna vrijednost na 100 g.

Energetska vrijednost kcal / kJ 31 / 130
Ukupno bjelančevina....... g 1,24
Ukupno ugljikohidrata..... g 7,29
Dijetalna vlakna............. g 3,10
Ukupno masti................. g 0,20
Kolesterol...................... mg 0,00

izvor

http://www.dijetalno.net

36 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 8:02 am

lil


Admin
Admin
Čičoka

POVRATAK BILJKE KOJA OBEĆAVA


Čičoka (Helianthus tuberosus L.) stigla je u Europu s američkog kontinenta. Uspijeva u toploj i u kontinentalnoj klimi. U prošlosti se koristila za hranu, krmivo i proizvodnju alkohola (individualnu i industrijsku), ali je s vremenom nepravedno pala u zaborav. U novije se vrijeme počinje sve više koristiti u razvijenim zemljama, gdje su prepoznate kvalitete te biljke.

U svijetu je čičoka poznata pod nazivima: jerusalem artichoke (engl.), Tpinambur (njem.), pataka (španj.), girasole terra (tal.) itd. U nas je još nazivaju: divlji (stoljetni) krumpir, nahod i slatki krumpir. Čičoka je slična suncokretu. Ima lijep žuti cvijet, a stabljika može narasti i preko dva metra visine. Često je možemo naći uz rijeke i potoke, a nerijetko je ukras vrtova i okućnica. Višegodišnja je biljka i u našim se krajevima razmnožava gomoljima. Gomolji su vretenasti i izduženi i, za razliku od krumpira, umjesto škroba sadrže inulin.
Inulin
Inulin je polisaharid koji sadrži fruktozu. Budući da je neprobavljivo biljno vlakno, razgradnja inulina započinje u debelom crijevu. Inulin je prebiotik, što znači da stimulira razvoj korisnih bakterija u crijevima (bifidobakterija i acidofila), koje imaju višestruko djelovanje na zdravlje. One eliminiraju štetne mikroorganizme crijevne flore (Clostridium sp., Salmonella sp., E. coli, Candida sp...), sprječavaju crijevne infekcije, poboljšavaju apsorpciju minerala za 20% (osobito Ca, Mg i Fe), same proizvode vitamine B-skupine, smanjuju proizvodnju jetrenih toksina, jačaju imunitet i pomažu u prevenciji raka debelog crijeva. Inulin, dakle, normalizira probavu, revitalizira crijevnu floru kod primjene antibiotika, pomaže kod opstipacije i crijevnih infekcija. Osim toga, inulin normalizira razinu triglicerida i kolesterola u krvi, čime sprječava kardiovaskularna oboljenja i postepeno smanjuje masne naslage, koje muče mnoge ljude s viškom kilograma. Kako razgradnjom inulina ne dolazi do porasta razine šećera i inzulina u krvi, čičoka je odlična namirnica za dijabetičare.
Minerali i vitamini u čičoki
Čičoka se odlikuje niskom energetskom vrijednošću (79 kcal/100 g) i sadržajem vitamina i minerala. Dobar je izvor kalija i fosfora. Kalij je važan za kontrolu krvnog tlaka, prijenos živčanih impulsa, rad mišića i srca te regulaciju vode u tijelu. Fosfor je sastavni dio kostiju, zubi, molekula DNA i RNA, a važan je faktor za procese na razini stanice. Čičoka također sadrži kalcij, magnezij i željezo u nešto manjim količinama, međutim, zahvaljujući inulinu, njihova je apsorpcija poboljšana. Važan su sastojak čičoke vitamini koji su, kao i minerali, važni za pravilno funkcioniranje organizma. Ona sadrži vitamine B-skupine, vitamin C, vitamin D i provitamin A (beta-karoten). Čičoka je interesantna i po tome što je izvor esencijalnih aminokiselina, tj. aminokiselina koje organizam ne može proizvesti.
Čičoka i zdravlje
Budući da uvelike pomaže zdravlju i vitalnosti, čičoka se preporuča širokom krugu korisnika. Uvođenjem čičoke u prehranu bolesniku mogu se popraviti njihova stanja i olakšati tegobe. Čičoka pomaže kod: probavnih infekcija i smetnji (opstipacije, npr.), alergija na hranu, visokog krvnog tlaka, povišene razine masnoća u krvi, kardiovaskularnih oboljenja, anemije, osteoporoze, dijabetesa, pretilosti, a sudjeluje i u njihovoj prevenciji.
Priprema i prerada čičoke
Čičoka se najčešće priprema kao krumpir, kuhana (preporuča se u kori) i pečena, ali se može pripremati i sirova, na salatu s ostalim povrćem, ili kao zimnica. Od čičoke se mogu napraviti i kolači (npr. savijača). Osim što se koristi svježa, čičoka se prerađuje u proizvode na bazi sušene čičoke i na bazi inulina. Na domaćem će tržištu uskoro biti dostupna paleta proizvoda pod nazivom Inumal. Od proizvoda na bazi čičoke, u sklopu te palete nalaze se: brašno, griz i ekstrakt čičoke (u obliku kapsula i tableta za žvakanje). Brašno i griz čičoke dobar su dodatak jelima (juhama, glavnim jelima i desertima). Ako se želite okušati u spremanju tih jela, dobro će vam doći zbirka recepata koja je u pripremi. Proizvodi na bazi inulina u obliku su kapsula, tableta za žvakanje, praha i granulata.
Kapsule i tablete za žvakanje naročito su pogodne za mršavljenje jer se mogu uzimati po potrebi, dok se prah i granulat inulina mogu uzimati pomiješani s jelom ili napitkom (preporuča se ujutro s jogurtom, acidofilom, kefirom ili ab-kulturom te žitaricama.

Jasmina Erdeljac, dipl. ing.

izvor

http://www.dijetalno.net

37 Re: Povrce ... taj Pon Jun 16, 2008 1:58 pm

lil


Admin
Admin
Rastan

Prvi gajeni lisnati kupus-raštan još su od egipatskih faraona i grckog herojskog doba smatrali svetom biljkom koja ima cudotvorne osobine. Slikali su ga na zagrobnim slikama i freskama u piramidama, dok je u antickoj Grckoj, zbog izuzetne hranjive vrijednosti, smatran potomkom Zevsa. Raštan, inace potice iz Mediterana, a redovno su ga jeli stari Grci i Rimljani. Najviše se gaji u Brazilu, Portugalu, južnim djelovima SAD, mnogim dijelovima Afrike, u Crnoj Gori, Španiji, Kašmiru. Za ishranu se koriste listovi, koji su kvalitetniji i ukusniji poslije jaceg zahladenja. Raštan u mediteranskom podrucju predstavlja znacajno povrce koje se jede tokom zime. Bogat je kalijumom, kalcijumom, beta karotenom, luteinom, vitaminima C B1, B2, B9 i zbog toga se preporucuje u prevenciji raka. Odlican je izvor hranjivih vlakana, kao i sastojaka sa mocnim antikancerogenim osobinama kao što su diindolilmetan, suloforafan, selen. Raštan, zbog jake celijske strukture, ima vecu nutritivnu vrijednost kada se skuva nego kad je sirov. Sok koji se dobija cedenjem svežih listova i stabljika raštana, kada se redovno uzima, u narodu je poznat lek za giht, bronhitis i probleme sa cirkulacijom.

Kalcijum iz raštana jaca kosti i preventivno deluje kod osteoporoze. Mangan iz raštana aktivira enzime, izmedu ostalih i onaj koji pomaže organizmu da iskoristi vitamin C. Raštan je odlican izvor vitamina A i cinka, sastojka koji znacajno uticu na jacanje imuniteta. Vitamin C, kojim je bogat raštan, jaca imunitet, sprecava oštecenja celija i smanjuje rizik od asteroskleroze.

izvor

http://www.dijetalno.net

38 Re: Povrce ... taj Ned Nov 09, 2008 2:38 am

lil


Admin
Admin
Dajkon – japanska rotkva



I naši povrtari je gaje te se može pronaci i na našim tezgama. Kako je prepoznati? Dajkon ima dugacak beli (mada može da bude i crn i krem) zadebljali koren sa svetlozelenom pigmentacijom, a može da naraste od 12 do trideset centimetara, pa i više, dok mu je precnik od cetiri do šest centimetara, s pojedinim primercima koji dostižu i precnik fudbalske lopte. Otud mu i ime: na japanskom, “daj” znaci veliki, prostran, a “kon” koren. Težina pojedinih primeraka dostiže i 40 kilograma! Ipak, preporucuje se da se izvade iz zemlje pre no što postanu tako gigantskog rasta. Ova vrsta rotkve ima socno, hrskavo “meso” bele boje, a ukus joj je mnogo blaži nego naše baštenske rotkvice, slatkast (sadrži mnogo vocnog šecera, fruktoze) i svež. Treba birati cvrste i nenaborane primerke, koje deluju teško i imaju sveže lišce (pošto se i ono koristi) i smestiti ih u plasticnu kesu. U frižideru mogu da se cuvaju oko nedelju dana.
Dajkon ima malo kalorija: 18 kcal u 100 grama, a obezbeduje 34 procenta dnevno preporucene doze vitamina C. Pored toga, sadrži i aktivne enzime koji potpomažu varenje, posebno skrobne hrane, pektin i celulozu, kalijum i kalcijum. Bogat je glikozidima i specificnim materijama sa fitoncidnim i baktericidnim delovanjem, pa je i lekovit. Takode, koristan je dijabeticarima i može da rastvori odredenu vrstu kamenja u žuci, kao i rotkva i ren. Pošto ne apsorbuje teške metale, može da se gaji i na zagadenom zemljištu. Mlado lišce dajkona takode je bogato C vitaminom, beta-karotinom (provitaminom A), kalcijumom, ali i gvoždem.
Japanska rotkva se jede sirova u salatama, iseckana kao garnirung, ili termicki obradena na razne nacine, poput brzog prženja na vrlo malo masnoce a veoma visokoj temperaturi (po mogucstvu, u kineskoj posudi vok), kada bude vrlo hrskava. Može i da se pece na roštilju, u rerni, prži ili kuva, kao varivo ili u corbi, a može i da se ukiseli ili usoli. U svakom slucaju, potrebno je da se prethodno ocisti kao šargarepa.
Inace, u Kini i Japanu postoji gotovo kult ovog povrca, koje se ostavlja i kao zimnica, a kao kultivisana biljka bilo je poznato još oko 2780. godine pre nove ere, kada su njime hranjeni radnici koji su podizali egipatske piramide! Iako poreklo gajenih rotkvi, pa i ove vrste, nije jasno, pretpostavlja se da su nastale uzgajanjem divljih vrsta, najpre u istocnomediteranskom basenu. Od petog veka pre nove ere gajile su se u Kini, a od sedmog veka naše ere i u Japanu. Najpre su kultivisane crne. U Evropi su se prve dugacke bele rotkve pojavile krajem 16. veka, a rotkvice – krajem 18. stoleca.

izvor

http://www.dijetalno.net

39 Kineski kupus taj Pet Jun 12, 2009 1:47 am

unicorn


Iskusni setac
Iskusni setac
Kineski kupus bogat belančevinama



Sveža glavica kineskog kupusa tokom zimskih meseci je salata broj jedan, tvrdi bečki profesor dr Hademar Bankhofer. A glavni razlog su dragocene biljne belančevine.

Kada kažemo belančevine, onda prvenstveno mislimo na meso i ribu, međutim kineski kupus je bogat biljnim belančevinama. Oko dva odsto listova kineskog kupusa su čiste belančevine koje podižu energiju. One takođe pomažu stvaranje, zaštitu i obnavljanje svih ćelija. Belančevine pomažu da u našem organizmu vlada ravnoteža između kiselina i baza. Koža, kosa i nokti su samo onda zdravi ukoliko ima dovoljno belančevina.

Za razliku od belančevina iz mesa, belančevine u listovima kineskog kupusa su zbog toga dragocene jer su bez masti.

Kineski kupus je idealan za sve one koji žele da ostanu i postanu vitki, 100 grama kineskog kupusa sadrži samo 15 kalorija. Osim toga lako se vari i ne stvara gasove, sadrži dosta vitamina C, koji štiti od prehlade, sadrži betakaroten koji je dobar za vid i imunitet, bogat je kalijumom koji je važan za mišiće, nerve i srce, ali i za probavu.

Ko ne pije dovoljno mleka, treba da unosi dosta kineskog kupusa, jer on takođe ima dosta kalcijuma, a i gvožđa. Najukusniji je kada se priprema sa uljem od masline ili repice, sa paradajzom i paprikom ili zrnevljem kukuruza.

izvor

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 3 od 3]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2, 3

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu