Dijeta i mi
Dijeta i mi je forum podrske u toku dijete. Fokusirali smo na zdravu ishranu i zdrav zivot, a protiv smo brzih i crash dijeta koje nose vise stete nego koristi. Ukoliko zelite da nam se pridruzite - mozete se registrirati. Clanovi imaju pristup nekim delovima foruma kojeg kao gosti ne mogu da vide

Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 3]

1 Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:08 am

lil


Admin
Admin
Luk

Luk je dobar izvor dijetalnih vlakana, vitamina B6, folata, mangana i vitamina C. Uz to, sadrži vrlo malo kolesterola i natrija. 100gr/24 kcal ; P - 0.9% ; UH - 5.2% ; MASTI - 0%



Opis i porijeklo

Luk spada među najstarije povrtlarske kulture i od davnina se upotrebljava za prehranu ljudi. Miris mu je aromatičan, a okus snažan, manje ili više ljut. Okus luka ovisi o klimi u kojoj raste - što je blaža klima, to je luk slađi.

Latinski naziv za luk u prijevodu znači "jedan", "jedinstven", a za to postoje dva razloga. Jedan je taj što luk ima jednu jedinstvenu glavicu, za razliku od svog srodnika češnjaka, dok je drugi razlog taj što se sama glavica luka sastoji od više ujedinjenih, koncentrično poredanih listova koji čine glavicu luka. Ubraja se u one vrste povrća (kao što su primjerice peršin, celer, pasternjak, poriluk...) koje se koriste i kao začini, pa je stoga ponekad teško odrediti pravu granicu između povrća i začina.

Sorte luka razlikuju se po boji, veličini i okusu. U proljeće i ljeto tu je visoka sorta mladog luka, koji ima slatkasti ili srednje jaki okus. U jesen se bere luk većih glavica koje se suše, pa nakon nekoliko mjeseci imaju suhu i lako lomljivu ljusku. Ima izražajnu aromu, a naziv je dobio prema svojoj boji – bijeli, žuti i crveni (ljubičasti). Tu spada i ljutika, sorta luka s manjim glavicama.

Luk potječe iz Azije i Bliskog Istoka, a uzgaja se preko 5000 godina. Egipćani su osobito cijenili vrijednost luka tako što su njime plaćali radnike koji su gradili piramide, dok su faraoni (npr. Tutankamon) stavljali luk u grobnice da im posluži u zagrobnom životu.

U Indiji se još u 6. stoljeću luk, osim u kuhinji, koristio i za liječenje. Popularnost luka održala se i u starih Grka i Rimljana, a osobito su ga koristili siromašni slojevi ljudi kao dodatak svojim jednostavnim jelima.

U srednjem vijeku bio je nezamjenjivo povrće u mnogim europskim zemljama, pa se čak posluživao kao dio zdrava doručka. Kristofor Kolumbo proširio je luk na zapad, a danas su najveći uzgajivači ovoga široko rasprostranjenoga povrća Kina, Indija, Sjedinjene Američke Države, Rusija i Španjolska.
Energetska i nutritivna vrijednost

Luk je bogat i kromom, vitaminom C i brojnim flavonoidima, osobito quercitinom.

Luk ima samo 42 kcal / 176 kJ na 100 g, od čega najviše energije dolazi od ugljikohidrata (92%).

Prosječan kemijski sastav luka je: vlaga 91%, proteini 1,2%, masti 0,1%, vitamin C 6 mg/100 g.

Po kemijskom sastavu postoji samo jedna velika razlika: luk vlasac bogat je beta-karotenom (3,4 mg/100 g), i vitaminom A (0,56 mg/100 g), što nije slučaj sa češnjakom i crvenim lukom.

Ova namirnica dobar je izvor dijetalnih vlakana, vitamina B6, folata i mangana, a uz to je i vrlo dobar izvor vitamina C. Sadrži vrlo malo zasićenih masti, kolesterola i natrija.

DOBAR IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 10% dnevnih potreba RDA.
ODLIČAN IZVOR - pojam se odnosi na namirnice koje sadrže vitamine, minerale, proteine i vlakna u količini od najmanje 20% dnevnih potreba RDA.
RDA - Recommended Dietary Allowances (preporučene dnevne količine)

Ljekovitost

Osobito jak miris luku daju tvari bogate sumporom, koje su jednako tako odgovorne i za njegova ljekovita svojstva. Uz to, luk je bogat i kromom, mineralom u tragovima koji pomaže u staničnoj rekaciji s inzulinom, zatim vitaminom C i brojnim flavonoidima, osobito quercitinom.

Specifičan ljuti okus i miris luka posljedica su eteričnih ulja. Svojim sastojcima luk pojačava apetit i pospješuje probavljanje hrane.

Veći unos luka u organizam smanjuje razinu glukoze u krvi. U tom procesu pomoćni element je i prisustvo kroma u luku, koji pomaže stanicama da pravilno reagiraju na oslobođeni inzulin. Istraživanja kod dijabetičara pokazala su da krom može smanjiti brzo podizanje šećera u krvi, povećati tolerantnost stanica na glukozu, smanjiti razinu inzulina, te smanjiti kolesterol i trigliceride. Jedna šalica svježeg luka (oko 250 g) sadrži skoro 20% dnevnih potreba za ovim mineralom.

Redovita uporaba luka i češnjaka u prehrani smanjuje povišeni krvni tlak i razinu kolesterola u krvi, što posredno utječe i na prevenciju od ateroskleroze, te srčanog i moždanog udara. Ovakva prevencija rezultat je kombinacije tvari bogatih sumporom, kroma i vitamina B6 iz luka. Istraživanje, provedeno na 100 000 ispitanika koji su prehranom često unosili luk, čaj, jabuke i brokulu, bogate izvore flavonoida, pokazalo je da su oni smanjili rizik od srčanih bolesti za 20%.

Također, upotrebom luka u prehrani dva ili više puta tjedno značajno se smanjuje rizik od nastanka raka debelog crijeva. Pokazalo se da meso pripremano s lukom znatno smanjuje količinu kancerogenih tvari u odnosu na meso pripremano bez luka.

Osim toga, luk smanjuje i upalne procese koji su povezani s reumatoidnim artritisom i prehladom, te alergijsku reakciju odgovornu za napad astme. Isotiocijanati iz luka djeluju protuupalno, te zajedno sa quercitinom i vitaminom C, koji uništavaju štetne bakterije, čine luk idealnim dodatkom juhama i pirjanim jelima u sezoni prehlada i gripa.

Općenito možemo reći da luk ima mnoga ljekovita svojstva budući da, osim što pospješuje rad krvožilnog sustava, regulira i crijevnu floru, jača imunitet, djeluje antibakterijski i dijuretično, te pročišćava organizam.

Kupovanje i čuvanje

Kod kupovanja izaberite glavice luka koje su čiste i dobro oblikovane. Vrat glavice luka ne smije biti otvoren, dok ljuska treba biti pripijena, a ne hrskava i lomljiva. Izbjegavajte korištenje luka koji je proklijao, ima plijesan, mekanu glavicu ili mrlje.

Luk čuvajte na sobnoj temperaturi, na tamnom i prozračnom mjestu. Možete ga čuvati u mrežastim košarama, da zrak može cirkulirati ispod glavica luka. Izbjegavajte luk stavljati zajedno s krumpirom jer će izgubiti vlažnost, a time se i prije pokvariti. Vrijeme čuvanja je 1–2 mjeseca, ovisno o sorti, a najduže se može čuvati luk sa žutom (narančastom) ljuskom.

Kod kupnje mladog luka bitno je da su glavice čvrste i bijele, a vrhovi svježi i zeleni. Koristite ga odmah ili najmanje dva dana nakon kupnje, a čuvajte ga u plastičnoj vrećici ili dobro zatvorenoj posudi u hladnjaku, jer vrlo brzo gubi na nutritivnoj vrijednosti.

Termički obrađen luk možete čuvati nekoliko dana u zatvorenoj plastičnoj posudi. Ne stavljajte luk u metalne posude jer će izgubiti boju. Nasjeckan luk se može i zamrznuti, bez prethodnog blanširanja, ali zamrzavanjem gubi na jačini okusa.

Priprema jela s lukom

Egipćani su osobito cijenili vrijednost luka tako što su njime plaćali radnike koji su gradili piramide.
Iako veliki broj ljudi voli koristiti luk kod pripreme raznih jela, mnogima njegovo rezanje i naviranje suza na oči predstavljaju problem. Zato luk prije rezanja stavite u hladnjak na sat vremena, a onda ga stojećki režite oštrim nožem.

Odaberite dasku za rezanje na kojoj ćete rezati isključivo luk, kako druge namirnice ne bi poprimile njegov prodoran miris. Svježi luk možete rezati na prstenove, ploške ili sitno nasjeckane kockice.

Žuti luk, dostupan gotovo cijele godine, zadržava dugo svoj okus, pa ga se najčešće koristi kod pripreme jela s duljom termičkom obradom, kao što su variva, pirjana povrtna i mesna jela, juhe i umaci. Izvrstan je i kao nadjev u španjolskim i francuskim pitama od prhkog ili lisnatog tijesta, a služi i kao dio nadjeva u talijanskim pogačama od maslina i inćuna. Veće glavice luka mogu se nadjevati mesnim ili povrtnim nadjevima te peći.

Svježe nasjeckani luk možete pomiješajti s rajčicama, avokadom i papričicama u poznati meksički umak - guacamole. U sirovom stanju osobito je izvrstan crveni ili ljubičasti luk, i to kao dodatak salatama, hladnim umacima, sendvičima ili uz meso s roštilja. Crveni luk, narezan na ploške i popečen na limu zajedno s kockicama palente, može biti izvrstan dodatak salati od mladog špinata, a bit će izvrstan i kao dodatak raznim fritajama.

Male lukovice, koje narastu do 2,5 cm, nazivaju se još i lučice, a mogu se glazirati s maslacem i poslužiti uz razna pečenja. Ipak, lučice se najčešće kisele. Ukiseljene lučice poslužite kao dodatak uz razne pladnjeve od suhomesnatih proizvoda, ili ih dodajte u ragu - juhe, variva ili gulaše.

Ljutika, kao najfiniji član ove porodice, upotrebljava se za rafinirana jela, kao što su klasični umaci bérnaise, espagnole ili umak na bazi gljiva i vina. Dodavanjem ljutike u kvalitetni vinski ocat, u kojem treba odstajati nekoliko tjedana, dobiva se izvrstan sastojak za salatni preljev. Pečena ljutika s ljuskom izvrsna je uz razna mesa.

Mladi luk najčešće se jede sirov kao sastojak raznih salata, jela od jaja, uz razna pečenja, suhomesnate proizvode ili mesa s roštilja, jer nema tako jak i prodoran okus. Čak i prilog od riže ne mora biti uvijek istog okusa ako mu dodate fino nasjeckani mladi luk i sezamove sjemenke.

izvor



Poslednji izmenio lilit dana Ned Maj 04, 2008 4:18 am, izmenjeno ukupno 1 puta

http://www.dijetalno.net

2 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:16 am

lil


Admin
Admin
Paradajz

100gr/14 kcal; P - 0.9%; UH - 2.8%; MASTI - 0%


Osvježavajući okus na suncu dozrele domaće rajčice upečatljiv je ljetni doživljaj

Iako u današnje doba rajčicu možemo naći na tržnici tijekom cijele godine, sve blagodati rajčice najbolje osjećamo u ljetnim mjesecima – od lipnja do rujna.

Rajčica je plod biljke Lycopersicon lycopersicum, a pripada obitelji Solanaceae koja između ostalih plodova uključuje i patliđan te krumpir. Značenja imena rajčice na različitim jezicima reflektiraju povijest i tajnovitost koja okružuje ovaj plod. Primjerice, Lycopersicon na latinskom znači “vučja breskva”, a ovaj pojam odnosi se na drevno vjerovanje kako je ovaj plod opasan. Francuzi rajčicu zovu pomme d’amour, ili u prijevodu “jabuka ljubavi,” a ovo su joj ime nadjenuli zbog potencijalnih afrodizijačkih svojstava. U Italiji, za rajčicu se kaže pomodoro ili “zlatna jabuka,” zbog činjenice da su njima prve poznate vrste rajčice bile žute boje.

Bez obzira na ime, rajčica je iznimno popularno povrće koje susrećemo u više od tisuću različitih vrsta koje se razlikuju oblikom, bojom i veličinom - od posve malih, okruglih rajčica, preko jarko žutih vrsta i talijanskih duguljastih rajčica, pa sve do zelenih rajčica čija je priprema vrlo popularna u južnoameričkoj kuhinji.

Jestiv je jedino plod ove biljke, budući da listovi sadrže toksične alkaloide.

Kratka povijest

Iako su rajčice usko povezane s talijanskom kuhinjom, one originalno potječu sa zapadne strane Južne Amerike, te s otočja Galapagos.

Smatra se da je rajčica kultivirana u Meksiku, budući da je ovaj plod zaintrigirao meksičke Indijance jer ih je podsjećao na tomatillo, plod u čijem su okusu često uživali. Španjolski osvajači koji su došli u Meksiko nedugo nakon Kolumbova otkrića Novoga Svijeta, “otkrili” su rajčicu i donijeli sjeme u Španjolsku odakle se raširilo po Europi.

Upotreba rajčice brzo se raširila Europom, te je našla put do Italije gdje se uključuje na jelovnike u 16. stoljeću. U početku nije bila izrazito popularna jer su mnogi smatrali da je otrovna. Čini se da su tadašnji gurmani bili mudri, ali ipak nedovoljno precizni. Naime, lišće rajčice sadrži otrovne tvari (alkaloide), dok je plod potpuno siguran za jelo. Zbog ovog pogrešnog vjerovanja, dugi niz godina rajčica se uzgajala kao ukrasna vrtna biljka i nije se koristila za jelo.

Zdravstvene blagodati

Rajčica obiluje raznolikim vrijednim nutrijentima i fitokemikalijama te stoga ima važno mjesto u prehrani kojom želimo prevenirati bolesti srca i rak. Bez obzira radi li se o sirovim rajčicama, juhi ili umaku od rajčice, povišen unos ovog povrća odličan je korak ka boljem zdravlju.

Antioksidativna i protutumorska svojstva

Izrazito vruća tema u području istraživanja hrane i fitonutrijenata su studije o likopenu iz rajčica. Ovaj karotenoid nalazi se u rajčicama i u svim njihovim proizvodima. Znanstveno je prihvaćena činjenica da je raspoloživost likopena veća iz proizvoda od rajčice, koji su procesirani na povišenim temperaturama i kojima je dodano ulje. Naime, apsorpcija likopena olakšana je kad se ova molekula otopi u masti.

Za razliku od drugih fitonutrijenata, koji su uglavnom proučavani u studijama na životinjama, likopen iz rajčica višekratno je ispitivan u studijama na ljudima, te mu je dokazana zaštitna uloga u rastućem broju karcinoma. U studijama se najčešće spominje zaštitna uloga kod raka prostate, dojke, endometrija i pluća. Antioksidativna funkcija likopena podrazumijeva zaštitu stanice i staničnih struktura od štete izazvane djelovanjem slobodnih radikala, a to djelovanje važno je i u prevenciji bolesti srca.

Uz likopen, koji se nalazi u žarištu zanimanja, rajčica sadrži i cijeli niz drugih, dobro poznatih, nutrijenata s antioksidativnim svojstvima. Naravno, radi se o vitaminima C i A. Ovi antioksidansi putuju po našem tijelu, neutralizirajući štetno djelovanje opasnih slobodnih radikala, koji mogu izazvati oštećenja na stanicama i njihovim membranama. Ova oštećenja postupno mogu pogoršati različite upalne procese, te uzrokovati aterosklerozu, komplikacije kod dijabetesa te karcinome.

Nadalje, rajčica je dobar izvor prehrambenih vlakana kojima se pripisuju povoljna djelovanja na razinu kolesterola i šećera u krvi, a najnovija istraživanja potvrđuju njihovu važnu ulogu u prevenciji karcinoma kolona.

Uloga u prevenciji bolesti srca

Osobe kojima prijeti ateroskleroza imaju pregršt dobrih razloga da uvrste rajčicu barem u svoj ljetni jelovnik. Naime, ovo privlačno povrće bogato je kalijem, niacinom, vitaminom
B6 i folnom kiselinom. Svi ovi nutrijenti, različitim mehanizmima djelovanja, pridonose zdravlju srca i krvnih žila, bilo da se radi o snižavanju povišene razine kolesterola, krvnog tlaka ili homocisteina, sve redom rizičnih čimbenika za pojavu bolesti srca.

I to nije sve…

Rajčice su izvrstan izvor biotina, vitamina B skupine koji je odgovoran za proizvodnju energije, zdravlje kože i funkciju živčanog sustava. Rajčice spadaju u jedan od rijetkih značajnih prehrambenih izvora vitamina K koji je važan za zdravlje kosti. Vitamin K1 aktivira osteokalcin, protein koji je odgovoran za zadržavanje kalcija u kostima, odnosno mineralizaciju kosti. Zbog značajne razine folne kiseline, redovito konzumiranje rajčice doprinosi zaštiti od raka kolona.

Osobe koje pate od migrena ponekad se zaista osjećaju bespomoćno. Ipak, možda vrijedi pokušati boriti se protiv migrene rajčicom. Riboflavin ili vitamin B2 kojim rajčica obiluje pokazao se učinkovitim u smanjenju učestalosti napadaja migrene. Rajčice su vrlo dobar izvor kroma, čiji adekvatan unos je vrlo važan za dijabetičare. Ovaj nutrijent pokazao se djelotvornim u održavanju adekvatne razine šećera u krvi.

Izvor: George Mateljan: Najzdravije namirnice svijeta

izvor



Poslednji izmenio lilit dana Ned Maj 04, 2008 4:26 am, izmenjeno ukupno 1 puta

http://www.dijetalno.net

3 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:22 am

lil


Admin
Admin
Endivija

100gr/10 kcal; P - 0.9%; UH - 1.1%; MASTI - 0.3%


Endivija se smatra vrstom zelene salate, a prepoznaje se po “krecavom” lišću. Ona, doduše, pripada istoj porodici kao i obična zelena salata, ali je ipak u pitanju oplemenjeni oblik cikorije (o kojoj smo pisali prošli put) i ispravnije ju je smatrati cikorijom nego salatom. Predak im je isti: divlja samonikla cikorija koja i danas raste na obalama Sredozemlja, a poreklom je iz Indije. Poznavali su je još stari Egipćani, Grci i Rimljani, koji su je veoma cenili i poštovali, te joj pripisivali lekovita svojstva. Kod nas je, međutim, endivija, posebno kao povrće, malo poznata. Iako može donekle zameniti salatu glavaticu naročito zimi kad ove ređe ima na tezgama,(mada je mnogo tvrđa i žilavija, a po ukusu gorča), endivija je ipak povrće, i to povrće vrlo visokog kvaliteta, sa znatno većim mogućnostima primene u kulinarstvu nego salata.
U Zapadnoj Evropi, posebno u Francuskoj i Velikoj Britaniji, endiviji se poklanja mnogo više pažnje nego kod nas, pa se i u uzgoju otišlo mnogo dalje. Poznata su dva glavna tipa: bataviljski tip (eskariol), sa širokim i ravnim lišćem, te mahovinasta, tamnolisna endivija s vrlo kovrdžavim i nazubljenim lišćem. Obe vrste imaju zajedničku karakteristiku da po razvijanju listova oblikuju glavicu. I kod nas su uglavnom poznate obe vrste, mada se eskariol više uzgaja, jer bolje zamenjuje salatu, mekši je i nije tako gorak kao kovrdžava endivija.
I lišće endivije može da se etiolira (uveže pri vrhu, da bi ono unutrašnje ostalo belo, ujedno i mekše). Zeleno lišće je jestivo samo dok je mlado, ali zato mnogo bogatije mineralnim sastojcima i vitaminima nego izbeljeno lišće i mnogo je hraniljivije. Kao ilustraciju, navešćemo da u zelenim listovima endivije ima 17 mg% vitamina C, dok ga u etioliranom ima svega 9 mg%. Endivija je uopšte po mineralnom i vitaminskom sastavu siromašnija od obične zelene salate, posebno kad se upoređuju unutrašnji izbeljeni listovi. Ipak, sadrži folate i gvožđe i druge materije neophodne organizmu, kao i sve vrste zelene salate. Međutim, energetska vrednost endivije mnogo je veća nego salate, jer je bogatija proteinima i šećerom, suvom materijom i polisaharidima, koji su neophodni za probavni sistem.
Gorke materije koje sadrži mlečni sok endivije veoma su korisne i potrebne organizmu jer poboljšava apetit, podstiču izlučivanje mokraće, a mnogi ljubitelji povrća posebno cene upravo taj nagorak ukus. Pa i onda kad se endivija priprema sirova, kao salata, može se oplemeniti tako što će se, isečena, više puta isprati u hladnoj vodi i na taj način u velikoj meri ublažiti gorčina. Ako se endivija pomeša s blažim ili slatkastim povrćem, kao što su krompir ili cvekla, tvrdo kuvanim jajetom, prelivima kao što su vinegret ili limunov, ili čak s voćem (narandže, mandarine, jabuke) i ako se pospe začinskim travama (bosiljak, mirođija, miloduh, peršun, vlasac), prihvatiće je s oduševljenjem i oni koji je zbog oporosti ne smatraju dovoljno profinjenom.

izvor



Poslednji izmenio lilit dana Ned Maj 04, 2008 4:26 am, izmenjeno ukupno 1 puta

http://www.dijetalno.net

4 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:25 am

lil


Admin
Admin
Blitva - srodnica spanaca

100gr/12 kcal ; P - 1.3%; UH - 1.5%; MASTI - 0.1%


Veoma je korisna za povecanje imuniteta, a i dobar je diuretik Kao i sve lisnato povrce, ni blitva nema veliku energetsku vrednost (100 grama jestivog dela blitve sadrži samo 59 kJ ili 14 kcal), ali to uspešno nadoknaduje visokim sadržajem vitamina C i karotina (provitamin A) i obiljem mineralnih soli. U blitvi ima 12,31 odsto suve materije, od cega 4,83 odsto ugljenih hidrata, 2,0 odsto proteina, 3,44 procenta celuloze, 0,42 odsto biljnih ulja i 1,62 odsto mineralnih sastojaka. Od vitamina najbogatija je vitaminom C (70 mg%), te vitaminima B1 (0,09 mg%), B2 (0,19 mg%) i PP (0,8 mg%). Karotina ima 6.000 i.j. u 100 grama. Razlikujemo dve glavne vrste blitve, lisnatu, koja razvija rozetu krupnog, širokog i mesnatog lišca, i takozvanu rebrastu, koja ima jako razvijenu, socnu i mesnatu stabljiku, odnosno peteljku, žute, zelene ili crvene boje. Lisnata se u kulinarstvu koristi slicno spanacu – kuvana i pomešana s krompirom, zacinjena hladnim uljem, a dok je još vrlo mlada, može se pripremati i sirova, kao salata. Izuzetno je prikladna i za punjenje i savijanje sarmica u raznim kombinacijama, a takode i kao dodatak jelima s testom: za savijace, pite, torte i sl. Druga vrsta ima mnogo dužu stabljiku nego lisnate sorte, a listovi su nešto manji. Ovu vrstu blitve domacice, najcešce zbog neupucenosti, smatraju manje vrednom, jer misle da zadebljala stabljika znaci da je blitva stara, da je odrvenela i nije za upotrebu. Ukoliko i nabave takvu blitvu, domacice ta debela rebra odbacuju i koriste samo zeleno lišce. Sve to pokazuje da naše domacice zapravo ne znaju da se tu radi o dve razlicite, ali jednako vredne vrste blitve od kojih se svaka vrsta koristi s odredenom namenom, jer im je i primena u domacinstvu razlicita. Rebrasta blitva koristi se, naime, tako da se lišce priprema posebno, kao spanac ili salata, a debela, socna i mesnata rebra kuvaju se ili peku vezana u snopice kao špargla ili praziluk, te prelivaju raznim umacima.
Kvalitet blitve ne smemo, dakle, ocenjivati po debljini stabljike ili velicini lista, vec po njenoj svežini i socnosti. Biramo je, medutim, prema nameni, odnosno prema mestu u dnevnom jelovniku.
U botanickom smislu, blitva je clan iste porodice kao i spanac, pa su joj i prehrambena i lekovita svojstva vrlo slicna. Blitva nesumnjivo ima nekih prednosti, premda je nepravedno zapostavljena: znacajna je zbog vitamina C, beta-karotina, kalijuma, mangana, gvožda i kalcijuma, i, naravno, vlakana. Dobar je diuretik i veoma korisna za povecanje imuniteta.
Cinjenica da su od blitve uzgojene dve vrste (lisnata i rebrasta) omogucuje da se blitva priprema u kuhinji šire i raznovrsnije od spanaca. Od blitve možemo pripremati sva jela kao i od spanaca, dok od njega ne možemo pripremati jela s rebrima, zato što njegove peteljke odbacujemo zbog veceg sadržaja oksalne kiseline.

izvor

http://www.dijetalno.net

5 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:29 am

lil


Admin
Admin
Keleraba

100gr/24 kcal; P - 2%; UH - 4%; MASTI - 0%


Keleraba je lepa i zanimljiva biljka, vrlo plemenito, ukusno i korisno povrće. Vodi poreklo od kupusa. Odmah iznad zemlje nabrekla stabljika oblikuje “jabuku” sa čije čitave površine rastu lisnate peteljke, što je u botanici jedinstven slučaj. “Jabuka” je, dok je mlada, vrlo sočna, mekana i ukusna, pa se može pripremati za jelo sirova kao salata, no ipak se najčešće kuva, pirja ili peče kao gomoljasto povrće. Može se jesti samo dok je mlada i ne može se čuvati (osim u hladnjacima i duboko smrznuta), jer ubrzo postane drvenasta, tvrda i nije za jelo. Postoji uobičajena bledozelena keleraba, koja je pogodna za uzgoj u staklenicima i koju najviše koristimo. Mnoge domaćice daju, međutim, prednost plavo-ljubičastim sortama, koje su takođe pogodne za uzgoj u staklenicima. LJubičasta keleraba je, navodno, sočnija, mekša i ima manje karakterističnih drvenastih proraslina, kad malo starija. Plavkasto-ljubičastu boju dobiva od glikozida antocijana, koncentrisanog u kori.
“Jabuka” kelerabe je u tehnološkoj zrelosti nežna, sočna i vrlo ukusna namirnica, vrlo visoke hranljive vrednosti. Energetska vrednost joj je 111 Kj ili 29 kcal u 100 grama. Keleraba sadrži 11,91 odsto suve materije, 2,46 odsto proteina, 0,13 procenata biljnih ulja, 6,50 odsto šećera, 1,57 procenata celuloze i 1,25 odsto minerala. Od vitamina najbogatija je vitaminom C (61 mg%) te vitaminom B1 (0,05%). Pogrešno postupaju domaćice koje odbacuju peteljku i lišće a pripremaju samo “jabučicu”. U mladom lišću i stabljici ima, naime, više vitamina i mineralnih soli nego u “jabučici”, osobito karotina i fosfora.
Pradomovina kelerabe je priobalni pojas severne Evrope.

izvor

http://www.dijetalno.net

6 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:44 am

lil


Admin
Admin
Krastavac cisti od otrova

100gr/14 kcal ; P - 0.7%; UH - 1.8%; MASTI - 0.5%


Ima malo natrijuma a mnogo kalijuma, pa ga ne treba soliti da se taj povoljan odnos ne bi narušio. – Koristan u borbi protiv celulita Prilicno je rašireno mišljenje da krastavac nema nikakvu hranljivu vrednost, cak da je štetan. Lako je ustanoviti da tako misle neupuceni – dovoljno je tek usputno se upoznati s njegovim biološkim sastavom – mineralima i vitaminima – pa da se uverimo u suprotno. Krastavac, doduše, ima najmanju energetsku vrednost od svih povrtarskih kultura (100 grama krastavaca sadrži samo 58 kJ ili 14 kcal), uslovljenu malim sadržajem belancevina (0,6 odsto), ugljenih hidrata (3,2), masti (0,1) i velikim procentom vode (95,7), ali mu je ukupna kolicina mineralnih sastojaka oko 400 mg%. Od toga oko polovinu cini kalijum (160 mg%). Ostalo su kalcijum, fosfor, natrijum, gvožde, mangan i jod. Visoki procenat kalijuma i mali procenat natrijuma daje krastavcu izuzetno delotvorno diureticno svojstvo. Da bi se ono sacuvalo, on se ne sme soliti, kako se taj odnos ne bi promenio unošenjem natrijuma iz soli, cime bi krastavac izgubio jedno od svojih najvrednijih svojstava. Zbog toga se ovo povrce preporucuje pri otežanom mokrenju, bolestima srca i bubrega, a i protiv reume. Pošto rastvara mokracnu kiselinu, koristan je osobama s kamenom u bubrezima i mokracnom mehuru, a time što podstice izlucivanje vode, krastavac potpomaže i izlucivanje otrovnih sastojaka iz organizma, pa treba da ga jedu žene koje pate od celulita. Sirovi krastavac reguliše rad creva, a stolicu cini mekšom. Snižava šecer u krvi pa se preporucuje i dijabeticarima, a posebno kao dijetalna hrana osobama sklonim debljanju.
Od vitamina, krastavac je najbogatiji vitaminom C (11 mg%), a sadrži gotovo sve vitamine grupe B i nešto karotina u tragovima.
Neupuceni cine krastavcu još jednu nepravdu. Po nekom automatizmu, mnogi misle da su mladi krastavci bolji za jelo od zrelih, kao što je slucaj s vecinom povrtarskih kultura. S krastavcem nije tako. Nedozreli krastavci su teže probavljivi od zrelih, izazivaju nadimanje i stvaranje gasova u crevima, pa ako se još i osole i ako se covek posle toga napije vode, može doci do grceva u crevima i zatvora. Otuda i mišljenje da je krastavac u principu škodljiv. Medutim, on je najbolji za jelo u stadijumu zrenja, kad zelena boja kore pocne da prelazi u bledožutu. Tada ga je najbolje uzimati bez ikakvih dodataka (soli, sirceta, ulja), oljuštiti ga i jesti sirovog. Kome ne prija u takvom obliku, koristan je i kao salata. Jednostavno se oguli, nasece na tanke kolutove ili kockice, pomeša s kiselim mlekom ili jogurtom, i po ukusu doda sitno seckani peršun, mirodija i beli luk.

izvor

http://www.dijetalno.net

7 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:47 am

lil


Admin
Admin
Karfiol - jestivi cvet

100gr/25 kcal ; P - 3.2%; UH - 2.7%; MASTI 0.2%


Treba koristiti i njegovo lišće, jer ono sadrži najvažnije prehrambene sastojke Karfiol je kupusno povrće vrlo visokog kvaliteta. Za ljudsku ishranu upotrebljava se jako zadebljala cvast, zbijena u glavicu - “ružu”, koja ima veliku hranljivu vrednost i izvanredno prijatan ukus. Zbog toga, a i zbog atraktivnog i neobičnog izgleda, karfiol se smatra plemenitim i delikatesnim povrćem. Pogledamo li biološki sastav ruže, uverićemo se da karfiol zaista zaslužuje naziv delikatesnog povrća. Bogat je proteinima (2,48 odsto), biljnim uljima (0,34 ), šećerom (1,21) i mineralnim sastojcima (0,83 procenata). Od mineralnih sastojaka sadrži najviše kalijuma, fosfora i sumpora. Celuloze ima 0,91 odsto, a suve materije 9,11 procenat. Karfiol je bogat i vitaminom C (69 mg%), pa mu po hranljivosti, sadržaju suve materije i vitaminima mnogi daju prednost pred kupusom. Teško je svarljiv i nije prikladan za ishranu ljudi koji boluju od bilo koje želudačno-crevne bolesti, jer ima mnogo celuloze. U kulinarstvu se široko primenjuje raznovrsno pripremljen kao samostalno jelo ili kao prilog. Mišljenja o poreklu karfiola se razilaze. Najverovatnije je da se razvio od divlje vrste koja se susreće u Maloj Aziji i Grčkoj. Prve sigurnije zabeleške o upotrebi karfiola datiraju iz 12. stoleća, no o njegovom gajenju na Kipru i u Siriji saznajemo tek u 16. veku. Kad kupujete karfiol na pijaci, treba imati na umu da za kvalitet glavice nije presudna veličina već izgled, konzistencija i boja. Karfiol mora biti jednolično bele ili bledokrem boje. Važno je takođe da površinska struktura “ruže” nije zrnasta, već da je glatka i zbijena. Ubrane glavice se teško čuvaju, čak i u frižideru, pa ih treba potrošiti odmah, dok su sasvim sveže.
Pogrešno i neracionalno postupaju one domaćice koje odbacuju krupno zeleno lišće karfiola. Ono se može upotrebiti na više načina, to više što lišće zapravo sadrži najvažnije prehrambene sastojke. Ako se glavica kuva i priprema na “lešo”, lišće se može skuvati zajedno s glavicom i poslagati uokolo, a ako se priprema zasebno, na neki pikantniji način, od lišća se mogu pripremiti odlična variva, supe i slično, ili se na isti način može mešati s ostalim povrćem.

izvor

http://www.dijetalno.net

8 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:49 am

lil


Admin
Admin
Avokado

100gr/126 kcal ; P - 2%; UH - 7%; MASTI - 10%


Još jedna od tropskih vocki koje su se pojavile na našim tezgama je i tamnozeleni, kruški nalik, avokado. U stvari, s obzirom na to kako se koristi, ostaje otvoreno pitanje: da li je vocka – ili povrce. Avokado potice iz tropskih predela Amerike, a u nekim kulturama smatran je afrodizijakom, što ne cudi ako se zna da sadrži 17 vitamina i minerala i više kalijuma od mnogih drugih vocki i povrca. Sazreva tek pošto je uzbran, kroz desetak dana na sobnoj temperaturi. Kad sazri, dovoljno je mek da može da se izgnjeci, a takav može da se upotrebi kao preliv za peceni krompir ili da se doda u prelive za salate da bi ih zgusnuo. Takode, dobar je i kao punjenje za pecurke, u omletu i preliven preko hamburgera i sendvica. U 100 grama avokada ima oko 74 grama (81 odsto) vode, 1,98 grama belancevina, 15,32 grama masnoca, zbog cega ima 161 kcal, ili 674 kj, kao i 7,39 grama ugljenih hidrata i pet grama vlakana. Vec pomenutog kalijuma ima 599 miligrama, fosfora 41 miligram, magnezijuma 39, kalcijuma 11, natrijuma 10, gvožda 1,02, a od ostalih oligoelemenata: 0,42 miligrama cinka, 0,4 miligrama selena, 0,262 miligrama bakra i 0,226 miligrama mangana u 100 grama.
Medu vitaminima prednjaci C, kojeg ima 17 miligrama, vitamina B3 ima 1,921 miligram, B5 0,971, B6 0,28, B2 0,122 i B1 0,108 miligrama, folata ima 62 mikrograma, a vitamina A 612 internacionalnih jedinica (20 mikrograma) i vitamina E 1,34 miligrama ATE.

izvor

http://www.dijetalno.net

9 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 4:58 am

lil


Admin
Admin
Spanac ubrzava mršavljenje

100gr/12 kcal ; P - 2; UH - 1; MASTI - 0



Špinat je jedna od nutritvno najvrijednijih namirnica iz skupine povrća.

Špinat, lat. Spinacia oleracea, je zeleno lisnato povrće koje spada u porodicu Chenopodiaceae.

Vjeruje se da potječe iz Perzije (današnji Iran), a u Kinu je dospio u 7 st. nakon što ga je tamo, kao dar, poslao kralj Nepala. Možda od sveg povrća, špinat ima najkraću povijest konzumacije u Europi koja ga je upoznala tek u 11. stoljeću kada su ga Maori donijeli u Španjolsku.

Špinat dobro uspijeva u umjerenim klimama, a iako dostupan tijekom cijele godine, najbolji okus i nutritivni profil ima onaj u sezoni između ožujka i svibnja te rujna i listopada.

Špinat i zdravlje



Svima nam je poznato kako Popaj postane super snažan nakon što pojede porciju špinata, no mnoge bi iznenadila činjenica, kao vjerojatno i samog Popaja, da je osim snage, špinat Popaju pružio zaštitu od karcinogenih i kardiovaskularnih bolesti, osteoporoze, te čuvao zdravlje mozga i očiju.

Istraživači su u špinatu identificirali 13 različitih flavonoida koji imaju antioksidativno i potencijalno antikarcinogeno djelovanje. Ova svojstva flavonoida prisutnih u špinatu toliko su impresivna da su potakla znanstvenike na kreirajanje posebnih ekstrakata špinata koji bi se koristili u kontroliranim studijama.
Prema studiji iz 2004., objavljene u rujnu, u Journal of Nutrition, karotenoid neoksantin, koji se nalazi u špinatu, bori se protiv karcinoma prostate na dva načina: spriječavajući umnožavanje stanica karcinoma te potičući njihovo samouništenje.

Špinat je izvanredan izvor vitamina C i beta-karotena (prekursora vitamina A), važnih antioksidansa koji imaju ulogu u smanjenju količine štetnih slobodnih radikala u organizmu te posljedica koje slobodni radikali ostavljaju. Jedna od njihovih važnih uloga u organizmu je i spriječavanje oksidacije kolesterola te tako, posljedično i čuvanje zdravlja kardiovaskularnog sustava. Naime, oksidirani kolesterol ima sposobnost nakupljanja na stijenkama krvnih žila te tako povećava vjerojatnost za njihovo začepljenje te posljedično i za srčani te moždani udar. Unos adekvatnih količina vitamina C i beta-karotena ovu vjerojatnost uvelike smanjuje. 1 šalica kuhanog špinata osigurava 295 % dnevnih potreba za vitaminom A te oko 30% dnevnih potreba za vitaminom C.
Špinat je također jako dobar izvor folata, vitamina iz B skupine koji igra važnu ulogu u smanjenju razine homocisteina u krvi, komponente za koju se vjeruje da, ukoliko je prisutna u visokoj koncentraciji, može povećati vjerojatnost za srčani udar. Kardoprotektivnoj ulozi špinata pridonsi i magnezij, mineral koji igra ulogu u održavanju normalnog krvnog tlaka. 1 šalica kuhanog špinata osigurava 65.6% dnevnih potreba za folnom kiselinom te oko 40% dnevnih potreba za magnezijem.

Visoka razina vitamina K u špinatu (1 šalica svježeg špinata osigurava 200%, a 1 šalica kuhanoga 1000% dnevnih potreba za vitaminom K) čini ovu namirnicu važnim saveznikom u održavanju zdravlja kostiju. Naime, vitamin K je neophodan za pravilan proces mineralizacije kosti, pa samim time i za čvrste i zdrave kosti.

Rezultati studija provođenih na životinjama sugeriraju da špinat može zaštititi mozak od oksidativnog stresa te smanjiti slabljenje moždanih funkcija usljed starenja. Naime, istraživači su uočili da miševi hranjeni špinatom imaju poboljšanu sposobnost usvajanja novih znanja te poboljšane motoričke vještine.
Studija objavljena u svibnju 2005. u Journal of Experimental Neurology navodi da konzumiranje špinata može značajno smanjiti oštećenje mozga usljed moždanog udara i drugih neuroloških oštećenja.

Mrkva se oduvijek uzdizala kao dobar zaštitnik vida, no špinat sasvim sigurno ravnopravno može stati „uz bok“ mrkvi. Naime, izvanredan je izvor luteina, karotenoida kojemu su brojne studije, između ostalih, potvrdile ulogu u zaštiti od bolesti očiju poput makularne degeneracije i katarakte. S obzirom da je, kao i drugi karotenoidi, lutein topiv u mastima, za najbolji učinak, najbolje je uživati u špinatu začinjenom maslinovim uljem.



ako odabrati i skladištiti špinat?

Špinat koji kupujete trebao bi biti intenzivno zelene boje, bez požutjelih dijelova i oštećenja na rubovima listova. Tako ćete biti sigurni da kupujete svježe povrće. Ukoliko ga odmah ne pripremate za jelo, pohranite ga, u plastičnoj vrećici, u frižider, i to bez prethodnog pranja. jer vlaga može uzrokovati kvarenje.
Već skuhani špinati nije dobro ostavljati dulje vrijeme, niti u frižideru, niti u zamrzivaču. Eventualno se može smrznuti tek 2 minute blanširan špinat, iako će i ovako tretiran promijeniti teksuru i postati izuzetno mekan.

Savjeti za pripremanje špinata



Prije pripreme, špinat je potrebno dobro oprati kako bi se sa listova uklonila zaostala zemlja i duge nečistoće. Najbolje je špinat staviti u veliku zdjelu sa čistom hladnom vodom te rukom raditi kružne pokrete kroz vodu i špinat. Na taj način se od listova špinata razdvajaju nečistoće koje zaostaju u vodi. Listove zatim treba maknuti iz vode, vodu proliti, a u zdjelu ponovo uliti čistu vodu i u nju vratiti špinat. Postupak ponavljati sve dok u vodi više ne bude nečistoća. Najčešće je potrebno vodu promijeniti 3 puta.

Treba imati na umu...

Špinat spada u malobrojnu skupinu namirnica koja ima mjerljivu količinu oksalata, komponenata koje, ako su u tjelesnim tekućinama prisutne u visokim koncentracijama, mogu kristalizirati i uzrokovati zdravstvene probleme. Zbog toga se osobama sa narušenim funkcijama bubrega i mokraćnog mjehura sugerira izbjegavanje špinata. Nadalje, oksalati mogu ometati apsorpciju kalcija, pa se osobama koje uzimaju suplemente kalcija sugerira da špinat jedu barem 2-3 sata prije nego unose kalcij.

S obzirom da špinat sadrži goitrogene-komponente koje mogu ometati rad štitne žljezde, osobama sa poremećenom funkcijom štitne žljezde također se proporuča izbjegavanje špinata.

Špinat sadrži purine. U nekih osoba, zbog poremećaja u metabolizmu, prekomjerna razina purina može uzrokovati zdravstvene probleme. Osobe koje imaju giht, i osobe sklone stvaranju bubrežnih kamenaca iz urične kiseline (koja je produkt razgradnje purina) trebale bi ograničiti ili izbjegavati unos špinata.

Pripremila: Iva Alebić, dipl.ing.

Izvor: George Mateljan: Najzdravija namirnice svijeta

izvor

http://www.dijetalno.net

10 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 5:03 am

lil


Admin
Admin
Cikorija ili radic

Crveni 100gr/12 kcal ; P - 1.2%; UH - 1.7%; MASTI - 0
Savinjski 100gr/16 kcal ; P - 0.7%; UH - 3.2%; MASTI - 0.3%
Zeleni 100gr/24 kcal ; P - 1.8%; UH - 3.2%; MASTI - 0.5%


Lisnata cikorija nije naročito proširena kao povrtarska kultura, no ipak se dosta uzgaja u zemljama Zapadne Evrope, posebno u Belgiji, Francuskoj i Holandiji. U Italiji se mnogo uzgaja jedna njena varijanta, takozvana crvena cikorija. Na našim pijacama naići ćemo uglavnom na tri vrste cikorije. Prva i najzanimljivija je svakako ona s dugačkim mesnatim listovima koji oblikuju valjkastu glavicu bledožućkaste do sasvim bele boje. Na tržnicu dolazi najčešće pod imenom radič, a u nekim krajevima i kao cikorija. Radi se zapravo o visokokultivisanoj lisnatoj cikoriji čija lisna rozeta se u određenoj fazi razvoja na vrhu poveže, pa se listovi čvrsto priljube jedan uz drugi i rastu u visinu. Unutrašnji listovi, lišeni svetlosti i sunčevih zraka, gube hlorofil, postaju bledožućkasti do sasvim beli, mekani i vrlo ukusni, gubeći nešto od gorčine svojstvene cikoriji, koja dolazi do glikozida i intibina. Ovaj postupak vezivanja i izbeljivanja listova naziva se etioliranje. NJime povrće ne gubi znatnije svoja biohemijska svojstva a kulinarski kvalitet znatno mu se poboljšava.
Etiolirani listovi cikorije sadrže 7,7 odsto suve materije, 0,4 odsto belančevina, 0,13 odsto biljnih masti i četiri procenta ugljenih hidrata. Od vitamina najbogatija je vitaminom C (2,9 mg%) i provitaminom A u tragovima, a sadrži i vitamine B1 i B2, kao i vitamin K.
Za ishranu dijabetičara značajna je jer sadrži inulin (voćni polisaharid koji se koristi u spravljanju hleba za ove bolesnike jer snižava nivo šećera u krvi). Od mineralnih materija, radič sadrži gvožđe, kalijum, kalcijum, magnezijum i fosfor. Kako ima i biljnih vlakana, potpomaže varenje, a krepi organizam u celosti. U tu svrhu koristi se i čaj od cikorije.
Ta ista lisnata cikorija može da ima i potpuno drukčiji izgled: lišće može da joj bude široko rasperjano, izrazito zelene boje jer listovi nisu vezivani te ne gubi hlorofil. Gorkastog je ukusa iz istog razloga: zeleni listovi zadržali su istu količinu glikozida i intibina. Ovu vrstu prodavci po pravilu nazivaju cikorijom, ne povezujući je na bilo koji način s radičem.
Crvena cikorija ima široko rasperjane listove koji rastu iz kratke prizemne stabljike slične spanaću, a boja joj varira od crvene do crvenkastobele boje lista i lisnih rebara.
Mada je uvedena u kulturu i uzgajana u vrtovima starih Egipćana, Grka i Rimljana još pre naše ere, te cenjena pre svega kao lekovita biljka, cikorija kao povrtarska kultura i kao namirnica nije u jelovnicima prosečnih domaćica naročito zastupljena. Najčešće se priprema kao salata, iako može uspešno nadoknaditi svako lisnato povrće. Kuvanjem, pirjanjenjem pa čak i pečenjem mogu se od cikorije pripremiti raznovrsna i izvrsna jela. Nekome možda smeta nagorak ukus cikorije, dok je drugima to upravo prednost, pa se može govoriti o cikoriji kao gurmanskom specijalitetu. Stoga savetujemo da ne odstranjujete nešto gorči klin na donjem kraju cikorijinog struka, jer gorke materije otvaraju apetit i podstiču varenje.
Salata od cikorije može se inače oplemeniti mešanjem s drugim salatama i voćem, pri čemu se njen nagorak ukus u znatnoj meri gubi: na primer s narandžama, ananasom ili jabukama. Etiolirani listovi mogu se naseći i mešati s krompirom, dok je crvena cikorija (crveni radič) vrlo prikladna za pripremanje mešanih salata, a posebno za ukrašavanje aranžmana s povrćem.

U običnom govoru, cikorija je najpoznatija kao zamena za kafu, ili sastojak bele kafe. Ona se pravi od korena ove biljke koji se suši i prži, a zbog pomenutih sastojaka ima karakterističan miris, ukus, čak i boju sličnu kafi. Međutim, tu je u pitanju posebna vrsta cikorije, korenasta, koja se ne koristi za jelo, nego samo za industrijsku preradu u ovu najkvalitetniju zamenu za kafu.

izvor

http://www.dijetalno.net

11 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 5:07 am

lil


Admin
Admin
Patlidžan – sirotinjski kavijar

100gr/16 kcal ; P - 1.1%; UH - 2.9%; MASTI - 0.1%


U botanickom smislu patlidžan se ubraja u istu porodicu kao i paradajz (pomocnice), ali se od njega u prakticnom, kulinarskom pogledu bitno razlikuje i u kuhinji sasvim drukcije upotrebljava. Poreklom je iz Indije, odakle se širio najpre prema istoku, a tek potom prema zapadu. U Indiji se uzgajao kao kulturna biljka još pre 3000 godina. U Evropu je stigao tek u 13. ili 14. veku, a u naše krajeve u 16. Zanimljivo je da je do nas došao preko Severne Amerike.
Biohemijski sastav plodova patlidžana u vreme jestivosti (tehnološke zrelosti) nije u prehrambenom smislu narocito atraktivan. Sadrži 6-13,5 odsto suve materije, 2,2-4,6 procenta šecera, 0,3-1,5 odsto belancevina, 0,1-0,4 procenta biljnih ulja i 0,4-0,7 odsto mineralnih soli.
Patlidžan nije bogat ni vitaminima. U 100 grama sirovog jestivog dela ima samo 1,5-10 mg% vitamina C, nešto vitamina grupe B, a karotina (provitamina A) samo u tragovima. Medutim, on je vrlo zanimljiva i plemenita biljka, pikantnog ukusa, vrlo cenjena u kulinarstvu. Priprema se na sve moguce nacine, jer je njegovo socno i nežno meso podesno za svakovrsnu preradu. Posebno se ceni pecen i samleven s raznovrsnim dodacima kao pire. Poznati su pirei i namazi koji poticu sa Srednjeg istoka, a prave se mešanjem mesa pecenih patlidžana sa zacinskim travama i aromatskim zacinima kao što su beli luk, menta, bosiljak, limunov sok i maslinovo ulje, vec prema ukusu. Na taj nacin priredene pikantne namaze ponegde nazivaju “kavijarom za plitke džepove”. I doista, kad se patlidžan pripremi po oprobanim, prefinjenim receptima, teško ga je identifikovati kao povrce, jer više nalikuje mesnoj pašteti nego povrcu.
Patlidžanov sok je gorak i oštar pa ga zbog toga pre upotrebe valja posebno pripremiti: oljuštiti mu koru, a mesni deo posoliti i istisnuti mu gorcinu. Kora mu je relativno debela, žilava pa se mora oljuštiti jer nije za jelo. Zadržava se jedino prilikom pecenja ili filovanja, kad je potrebno da se mekana sredina ili nadev sacuvaju. Mesnati deo patlidžana sadrži dosta solanina, gorke glikol-alkaloidne supstance, a što su plodovi stariji, ima ga više. Zbog toga se patlidžan kad sazri ne jede jer je pregorak.
Meso mu je sunderasto, pa pri prženju upija dosta masnoce, ali je interesantno da je, posle izvesnog vremena otpusti.
Da se ne bi reklo da nicem ne služi, navešcemo da se u surinamskoj narodnoj medicini koren patlidžana koristi protiv unutrašnjih krvarenja i astme, a list protiv dizenterije.

izvor

http://www.dijetalno.net

12 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 5:15 am

lil


Admin
Admin
Brokula za duži život

100gr/34 kcal ; P - 2.82%; UH - 6.64%; MASTI - 0.37%


Brokula sigurno nije omiljeno dečje jelo, a i kod mnogih odraslih na prilično je lošem glasu, čak toliko da ju je svojevremeno američki predsednik Džordž Buš stariji izbacio iz Bele kuće. No, ako se pravilno skuva, brokula ima izvrstan ukus. U novije vreme naučnici su otkrili da je i vrlo zdrava. Navodno, 100 grama brokule dnevno čak smanjuje rizik obolevanja od raka. No, još mnogo toga treba znati o ovom neverovatnom povrću. Budući da sadrži velike količine antioksidantnih vitamina A, C i E, brokula možda može usporiti oštećenje ćelija izazvano slobodnim radikalima, koje dovodi do starenja i pojave različitih bolesti. Ovo povrće sadrži i gotovo dvostruko više vitamina C nego narandža, pa jača odbrambenu sposobnost organizma.
Osobito je dobro uključiti brokulu u prehranu tokom trudnoće, jer sadrži dosta folne kiseline, vitamina iz grupa B. Ta hranljiva materija je važna u prvih 12 nedelja trudnoće jer sprečava nastanak nepravilnosti neuralne cevi u beba (na primer nastanak spine bifide ili rascepa kičme).
Brokula je takođe puna kalcijuma i magnezijuma neophodnih za jake kosti, zube, nokte i nerve, te gvožđa koje je važno za proizvodnju crvenih krvnih zrnaca. Stoga ćete jedući brokulu možda sprečiti malokrvnost.
Dodajući brokulu obrocima, možete iskoristiti i njene prednosti za lepotu. Ona sadrži betakaroten (biljni oblik vitamina A) koji održava kožu zdravom i poboljšava ten.
U novijim istraživanjima naučnici su sok dobijen od brokule dodavali ćelijama raka, nakon čega je 95 odsto obolelih ćelija odumrlo. Brokule su na vrhu top-liste zelenog povrća koje potiče apoptozu (proces uništavanja zloćudnih ćelija). Brokula sadrži sastojke, koji se zovu sulforani, prirodne biljne hemijske materije koje joj daju prepoznatljiv ukus i mogu podstaći samouništenje ćelija koje bi se mogle pretvoriti u ćelije raka.
Redovno uzimanje brokule smatra se posebno korisnim i za prevenciju raka dojke koji se povezuje s viškom ženskih hormona estrogena. Sastojci u brokuli, nazvani indoli, ubrzavaju metabolizam estrogena, pa ostaje manje hormona za “hranjenje” receptora na zloćudno promenjenim ćelijama dojke. Kod žene koje jedu velike količine folne kiseline manja je i verovatnoća pojave raka grlića materice ili pluća.

Ovo povrće olakšava probavu. Jedan jedini obrok brokule sadrži 3,6 miligrama vlakana, a ona su vrlo važna za dobro varenje. Pomaže i dijabetičarima. Jedno istraživanje pokazalo je da 140 grama brokule sadrži 22 mikrograma hroma, deset puta više nego bilo koja druga namirnica. To je gotovo puna dnevno preporučena doza, koja inače iznosi 25 mikrograma. Hrom pomaže regulaciju šećera u krvi, pa ako imate dijabets tipa II nije na odmet uključiti brokulu u prehranu. Uz to podstiče i polnu želju. Selen u brokuli podstiče libido i plodnost.

Kuvanje može uništiti neke od hranljivih materija u brokuli. Da biste ih sačuvali, jedite brokulu sirovu ili tek kratko kuvanu - na pari, u mikrotalasnoj ili u tiganju. Pomeštajte je s malo maslaca i belog luka. Kuvana brokula treba da bude meka, ali ne gnjecava.
Jedite i lišće i peteljke, a ne samo cvetiće.
Voda u kojoj ste kuvali brokulu sadrži mnogo vitamina i hranljivih materija. Iskoristite je za pripremu umaka ili supe, ili je pomeštajte sa sokom od paradajza i začinima u zdrav napitak.
Kad kupujete brokulu, birajte glavice s jakim peteljkama i čvrstim cvetićima. Izbegavajte one s bledim i žutim cvetićima jer su prestarele pa im manjka ukusa i hranljivih materija!

Najbolji rezultati dobiveni su kuhanjem brokule na pari. Ovom metodom pripreme izgubljeno je svega 11 % flavonoida.

Opis biljke: Brokulu jedemo vec više od 2000 godina! Ona je vredan izvor vitamina i minerala . Naziv brokula dolazi od italijanske reci "brocco", što znaci ogranak. Brokula se smatra izvornim oblikom karfiola.
Uzgaja se radi središnjeg i postranih zelenih cvetnih izdanaka smeštenih na razgranatoj i mekanoj cvetnoj stapci. Središnji su cvetovi slicni glavicama karfiola no ne toliko zbijeni. Promer cvata može biti i do 15 centimetara, neke sorte imaju ljubicastu boju cvata.. ,


U 100 grama svježe brokule ima 91% vode, 0,34 g lipida, 324 mg fosfora, 6,08 g ugljikohidrata, 2,7 g vlakna, 2,02 g šecera, bjelancevina ima 2,7 g, vitamina A 68 mg, vitamina C 76 mg, mangana 0,20 mg, natrijuma 22 mg, kalcijuma 52 mg, i gvozdja 0,96 mg.
Zbog svoga hemijskog sastava i bogatstva vlakana, brokula povoljno deluje na varenje, ujedno je odlican antioksidant. Pomaže u prevenciji ocne mrene i srcanih bolesti. Zbog termolabilnosti vitamina C brokulu treba uživati sirovu. Dokazano je da brokula sadržava razlicite biološki aktivne sastojke i spojeve, te antioksidanse, koji smanjuju rizik obolevanja od nekih tipova raka i srcanih bolesti.
Brokula sadržava sulfurafan koji potice prirodne obrambene mehanizme organizma u borbi protiv raka želuca i debelog creva.
Laboratorijska ispitivanja pokazala su da vitamini s antioksidacijskim ucinkom kojih ima u vocu i povrcu ( narocito vitamini C i E), kao i drugi antioksidanti , suzbijaju nastanak aterosklerotickih ateroma u krvnim žilama. Vlakna i neke druge materije koje sadrži brokula, ali i salate od svježeg zelenog povrca, po svemu sudeci pomažu u sprjecavanju brojnih oblika raka ( creva, pluca, želudac, jednjak, gušteraca, dojke)…Ljudi ne razmišljaju o raku dok ga ne dobiju. Koncentrat brokule sadrži dovoljno aktivne materije iz grupe glukozinolata da zaštiti od NEKIH vrsta raka. Po efikasnosti u lecenju i preventivi na prvom mestu je brokula, zatim klice brokule, zatim kelj i mladi luk i na kraju crveni kupus. Najsnažnija materija u preventivi lecenja raka sulforafan koji u molekuli sadrži sumpor, koji ima produženo delovanje, toplotno je otporan, ali nije otporan na proces starenja brokule, zbog cega nakon 3 dana stajanja njegova koncentracija i aktivnost naglo opadaju. On je indirektni antioksidant, dakle podržava antioksidantno delovanje slicnih materija ( tokoferoli – vitamin E, te koenzim Q-10). Gram suvog ekstrakta klica brokule sadrži 324-424 mg sulforafana.
Dakle, ako ništa drugo, uvrstite brokulu u svoju prehranu kao preventivu u borbi protiv raka, jer kad se rak pojavi, onda se traži spas u lekovima, zracenju i operaciji...

izvor

http://www.dijetalno.net

13 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 5:22 am

lil


Admin
Admin
Paprika

Zelena 100gr/16 kcal ; P - 0.5%; UH - 3.1%; MASTI - 0.3%
Zuta 100gr/22 kcal ; P - 0.2%; UH - 5%; MASTI - 0.3%
Crvena 100gr/26 kcal ; P - 0.99%; UH - 6.03%; MASTI - 0.3%


Paprika je visoko cijenjeno povrće, bogato ljekovitim sastojcima i zbog toga preporučljiva u prehrani.

Najbolja i najzdravija za jelo je svježa, toplinski neobrađena paprika, a ljekovitim se smatra njen mesnati, plodni dio. Ljekovitost paprike u pučkoj medicini iako je novijeg datuma, nikad nije bila upitna. Koristila se kao: antidepresiv, antireumatik, afrodizijak, antiseptik, aromatik, diuretik. Zbog velikih količina vitamina C preporučuje se kao dodatak prehrani za jačanje imunološkog sustava.
Paprika potječe iz Južne Amerike. Španjolci su je donijeli u Europu u 15. stoljeću, odakle se proširila sve do Turske, a danas se najviše uzgaja u Mađarskoj. Prvi zapis o paprici datiraju iz 1593. godine, a govore o paprici kao začinu siromašnih ljudi. Današnji naziv paprika potječe od naziva "paparka" kojim su se služili Turci i Bugari. Mađari su kao najveći proizvođači paprike dali pečat toj biljci i njenom imenu.
Paprika je jednogodišnja biljka, a u tropskim krajevima višegodišnja. Botanički pripada porodici Solonaceae, polikarpnim biljkama koje u tijeku ciklusa cvatu više puta. Plodove paprike razlikujemo prema obliku ( stožasti, prizmatični, okrugli te okruglošpljosteni ) i prema boji (tamnozeleni, žutozeleni, blijedožuti, gotovo bijeli, žuti, narančasti, svjetlocrveni i tamnocrveni).
Kemijski sastav paprike obuhvaća sadržaj svih sastojaka ovog povrća, kao i njihovih proizvoda, ukjučujući i vodu. Prosječni sastav vode u paprici je dosta visok, približno 89 %. Od ugljikohidrata najviše sadrži šećera iz skupine monosaharida i disaharida. Od monosaharida 90-98 % otpada na glukozu, a ostatak na fruktozu i saharozu. Količina eteričnih ulja u sjemenu paprike ovisi o količini prisutnog alkaloida kapsaicina. Kapsaicin je specifična tvar i sastavni dio eteričnih ulja roda Capsicum, a daje ljutinu plodovima paprike. Prema količini kapsaicina, koja je obrnuto proporcionalna veličini ploda, provedena je klasifikacija na slatke i ljute sorte paprike.
Kapsaicin ima ljekovito djelovanje jer djeluje antiseptički, a u probavnom sustavu spriječava razvoj bakterija truljenja i poboljšava probavu hrane draženjem sluzokože crijeva. Povećava i nivo histamina u krvi, koji čini glavni obrambeni sustav ljudskog organizma na reumatska oboljenja.

Poznato je da hanabera, papričica visokog sadržaja kapsaicina, izaziva opekotine kod osjetljivih ljudi, iritaciju kože i sluznice, a kuhari koji je koriste u pripremanju hrane pažljivo je drže među prstima jer ako dođe do očiju može izazvati privremeno slijepilo.
U medicini se koristi kao prirodno stimulativno sredstvo, ali kod ljudi potpuno zdravog probavnog susta.
Od vitamina paprika sadrži najviše vitamina C. Dokazano je da u paprici ima čak 4 - 5 puta više vitamina C nego u limunu i naranči. Količina vitamina C iznosi oko 100 - 250 mg / 100 g svježe tvari ploda, a ovisi o starosti paprike.

Za papriku su značajne i količine vitamina B skupine. Posebno se ističu B1 ( 60 mg / 100 g ) i B2 ( 30 mg / 100 g svježe paprike). Paprika sadrži još i vitamin E, kojem se pripisuju antikarcenogena svojstva, zatim pantotensku kiselinu, a u formi provitamina sadrži i vitamin A koji je prisutan kao b- karoten i kriptoksantin. Od minerala paprika je najbogatija kalijem, fosforom i željezom.
Paprika je visoko cijenjeno povrće, bogato ljekovitim sastojcima i zbog toga preporučljiva u prehrani. Najbolja i najzdravija za jelo je svježa, toplinski neobrađena paprika, a ljekovitim se smatra njen mesnati, plodni dio. Ljekovitost paprike u pučkoj medicini iako je novijeg datuma, nikad nije bila upitna. Koristila se kao antidepresiv, antireumatik, afrodizijak, antiseptik, aromatik, diuretik. Zbog velikih količina vitamina C preporučuje se kao dodatak prehrani za jačanje imunološkog sustava.

Njezin utjecaj na površinsku kapilarnu cirkulaciju možemo pripisati sastojku citrinu, koji utječe na elastičnost i propustljivost kapilara što se koristi za liječenje arterioskleroze. Kao aromatik koristi se za pripravljanje jela u našoj kuhinji, a također i za razna pića.

Paprika je sredstvo koje pospješuje apetit, a pri tome potiče rad želuca jer pojačava lučenje želučanog soka i potiče peristaltiku. Sadrži dosta kalija kojem se pripisuje diuretsko i antikarcinogeno djelovanje.

Vjerovanje u afrodizijačko svojstvo temelji se na utjecaju paprike na pojačanu cirkulaciju. Od ljute paprike u pučkoj medicini postoji niz pripravaka za liječenje reumatskih bolova.Sokom od paprike liječe se razni upalni procesi kao što su upala grla ili počeci infektivnih bolesti. Prah ljute crvene paprike koristi se za liječenje probavnih smetnji i hemeroida.
Sandra Sivec, dipl.ing.

izvor

http://www.dijetalno.net

14 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 5:32 am

lil


Admin
Admin
KUPUS

Zeleni 100gr/22 kcal ; P - 2.8%; UH - 2.8%; MASTI - 0%
Crveni 100gr/20 kcal ; P - 1.7%; UH - 3.5%; MASTI - 0.1%
Beli 100gr/22 kcal ; P - 1.9%; UH - 3.8%; MASTI - 0.1%


Kupus je povrće visoke biološke i niske kalorijske vrijednosti. Njime se, također, u organizam unose najaktivniji elementi za održavanje biološke ravnoteže organizma i za njegovu obranu od raznih bolesti.Kupus je kultivirana zeljasta biljka, nastala selekcijom divlje biljke u dugom vremenskom razdoblju. Divlji kupus upotrebljavali su za hranu prastanovnici europskog obalnog područja još u pretpovijesno doba, a stari Slaveni otkrili su postupak kiseljenja koji se održao sve do naših dana.

Dobar kupus nema velika rebra, a tanko lišće mu je savijeno u tvrdu glavicu. Premda je poznato više vrsta i podvrsta, u nas se koristi uglavnom bijeli, a nešto manje crveni kupus. Postoje rane i kasne vrste. Najslađi je i najsočniji zeleni kupus šiljastih glavica.
Energetska i nutritivna vrijednost

Kupus je vrlo popularno povrće visoke biološke i niske kalorijske vrijednosti (24 kcal na 100 g), a prosječno sadrži: 92,52% vode; 1,21% proteina; 0,18% masti i 2,3% dijetetskih vlakana.

Najviše su zastupljeni: vitamin C (42 mg na 100 g) i beta-karoten (provitamin vitamina A), a zatim slijede minerali: kalij, željezo, magnezij, sumpor i bakar. Male količine natrija te povoljan odnos kalcija i fosfora osiguravaju maksimalno iskorištavanje kalcija u organizmu.
Ljekovitost

Dokazano je da se sokom od svježeg kupusa može uspješno liječiti čir na želucu i upala debelog crijeva. Kupusom se, također, u organizam unose najaktivniji elementi za održavanje biološke ravnoteže organizma i za obranu organizma od raznih bolesti. Bogat je celulozom koja poboljšava probavu, djeluje povoljno na zacjeljivanje rana te preventivno pomaže kod prehlade i kašlja.

U našim prehrambenim navikama, nažalost, malo se koristi sirovi kupus (svježi ili kiseli), iako je upravo takav najbogatiji hranjivim i ljekovitim sastojcima. Novija epidemiološka istraživanja pokazuju da redovita konzumacija povrća iz roda kupusnjača može biti osobito učinkovita u smanjenju rizika pojave raka. Komponente koje se smatraju "odgovornima" za ovakvo djelovanje povrća su fitokemikalije.

Fitokemikalije su biološki aktivne biljne molekule koje u suradnji s vitaminima i mineralima povoljno djeluju na zdravlje. Imaju zaštitno djelovanje na način da učvršćuju i poboljšavaju obrambene mehanizme u organizmu. Kupus je dragocjena namirnica zbog sadržaja tartronske kiseline koja usporava pretvorbu šećera i ostalih ugljikohidrata u mast. To ga čini poželjnom namirnicom za smanjenje tjelesne težine.

Dugotrajnim kuhanjem značajno se smanjuje nutritivna vrijednost. Da bi se spriječio izraziti gubitak dragocjenih sastojaka prilikom kuhanja, preporučuje se kupus, kao i ostale vrste povrća, staviti u vruću umjesto u hladnu vodu.
Kupovanje i čuvanje

Pri kupnji kupusa vodite računa o njegovu izgledu: treba izgledati svježe i bez mrlja. Nikada ne kupujte posušeni, uvenuli kupus, nego onaj tvrdih, sočnih i čvrstih listova.

Proljetni bijeli kupus ima više ovojnih zelenih listova, a unutarnji listovi su svijetlozelene do žućkaste boje s tek započetim formiranjem glavice kupusa. Jesenski bijeli kupus ima bijelo-žućkaste ili sasvim bijelo-zelene tijesno priljubljene listove formirane u okrugle glavice.

Proljetni kupus možete držati na hladnom mjestu tjedan dana, a jesenski i duže.
Crveni kupus ima male ali čvrste, tamnocrvene ili ljubičaste glavice. Kao i kod bijelog kupusa, ima ranih i kasnih sorti, a čuvanje je identično.
Na tržištu u zimskim mjesecima može se kupiti i kiseli kupus izrezan ili u glavicama, a pri kupnji pripazite da ima ugodan miris i čvrste cijele ili izrezane listove.
Kupus čistite tako da mu skinete vanjske oštećene listove, a potom prepolovite glavicu pa skinite tvrdi korjenasti dio koji seže do sredine.
Svježi kupus izrezan, odnosno nariban, koristite za salatu.

Proljetni kupus možete pariti ili kuhati, poslužiti s maslacem, uljem ili češnjakom. Kasnije sorte su pogodnije za pirjanje ili pak pečenje u pećnici.

Svježi ili kiseli kupus kombinira se u raznim glavnim jelima s mesom kao što su kalja ili sekeli gulaš. Zatim u raznim povrtnim juhama, s tjesteninom - kao što su domaće krpice sa zeljem. Kiseli ili svježi kupus pogodan je za prilog pečenoj svinjetini ili guski te jelima s umacima od junetine i divljači. Kiseli kupus idealan je pak prilog sušenoj kuhanoj svinjetini te kuhanim i pečenim kobasicama. Kupus se obilato koristi u domaćim zimskim jelima kao što su jota, sarma i slično.

Dugotrajnim kuhanjem kupusa značajno se smanjuje njegova nutritivna vrijednost, pa se preporučuje staviti ga u vruću umjesto u hladnu vodu.

Divlji kupus koristili su za hranu prastanovnici europskog obalnog područja još u pretpovijesno doba, a stari Slaveni otkrili su postupak kiseljenja.

izvor

http://www.dijetalno.net

15 Re: Povrce ... taj Ned Maj 04, 2008 5:41 am

lil


Admin
Admin
Bundeva

100gr/15 kcal ; P - 0.6%; UH - 3.4%; MASTI - 0%




Osim što su ukusne i hranljive, bundeve su i veoma zdrave. Leče akne, podižu imunitet i utiču na zdravlju bešike, bubrega i prostate.

Bundeve su ukusne i dijetalne, jer sadrže više od 90 odsto vode i malo masnoća. Od njih se spremaju supe, variva i kolači, ali i kompoti i marmelade. Koštice bundeve su kao stvorene za grickanje, a ulje se koristi za spremanje salata.
Ali, bundeve su, zahvaljujući svojim sastojcima, i veoma lekovite pa se koriste u narodnoj medicini i kozmetici.
Bundeve sadrže mnogo vitamina A, C, E i folne kiseline, takođe su bogate mineralima. Ulje koje se dobija od koštica bundeve posebno je dragoceno u lekovitom smislu jer sadrži masnoće, belančevine, ugljene hidrate i vitamine A, B1, B2, B6, C i D.

Bundeva čisti kožu ...
Bundeva se, zahvaljujući svojim sastojcima, koji utiču na regulaciju lojnih žlezda, odavno koristi za umirenje upaljene kože lica.
Zbog beta karotena i vitamina A ekstrakti bundeve se nalaze u mnogim kozmetičkim proizvodima namenjenim za negu problematične nečiste i masne kože.

Maska od bundeve ...
Maska za negu masne kože, koja će očistiti i suziti proširene pore kože lica, može da se pripremi i kod kuće. Napravite pire od bundeve, stavite ga na lice i pustite da odstoji petnaest minuta. Ako želite, pireu od bundeve možete da dodate i kašiku zobenih pahuljica. Posle petnaestak minuta masku isperite mlakom vodom.

Bundeva podiže imunitet ...
Bundeva sadrži veću količinu beta karotena, vitamina C i E, nekoliko važnih aminokiselina i minerala, a posebno kalijum i cink, koji svi zajedno imaju presudnu ulogu u borbi protiv slobodnih radikala i podizanju imuniteta organizma. Zato lekoviti sastojci iz bundeve štite organizam od različitih alergija i infekcija, što je posebno važno u jesenjem i zimskom periodu. Bundeva je neverovatna prirodna pomoć kod artritisa i oboljenja srca i krvotoka (ateroskleroze i srčanog infarkta).
Zbog spomenutih sastojaka, bundeva snižava holesterol u krvi i štiti organizam od različitih kancerogenih oboljenja. U borbi protiv slobodnih radikala i za podizanje imuniteta posebno je delotvorno hladno ceđeno ulje koštica bundeve.

Bundeva leči ...
Kada je reč o zdravlju, osim u preventivne svrhe, bundeva se u modernoj fitoterapiji (lečenju biljem) koristi kao sredstvo za ublažavanje mnogih teškoća i kao dopunsko sredstvo u lečenju mnogih bolesti.
Sastojci koštica i njihova ulja dobro su poznati u lečenju poteškoća s funkcionisanjem bešike i bubrega, a posebno prostate.
Lekoviti sastojci jačaju muskulaturu mokraćne bešike, podstiču mokrenje, smiruju upalne procese i sprečavaju poremećaje u funkcionisanju mokraćnih organa.
I u slučaju poremećaja prostate, od čega pati više od polovine muškaraca iznad šezdesete godine života, sastojci bundeve dokazano daju izuzetne rezultate pa se preporučuju čak i u slučaju početnih stadijuma kancerogenih promena na prostati.
Naučna istraživanja dokazala su da kašika drobljenih, ekološki uzgojenih koštica bundeve dnevno ima preventivni učinak na funkcije mokraćnih organa i prostate, dok veća količina (otprilike kašike dnevno) može da ublaži poremećaje koji nastaju kao posledica povećanja prostate.

izvor

http://www.dijetalno.net

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 3]

Idi na stranu : 1, 2, 3  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu